Živa sjećanja na priče iz djetinjstva

 Sebastijan Borovčak

“Oni odlaze zorom”

Galerija Crta (Centar za kulturu i informacije Maksimir)

13. 3. – 27. 3. 2024.

Student treće godine studija snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Sebastijan Borovčak postavio je u zagrebačkoj Galeriji Crta Centra za kulturu i informacije Maksimir, svoju prvu autorsku izložbu fotografija “Oni odlaze zorom”.

Sebastijan Borovčak rođen je 1999. u Virovitici. Studije je započeo u Osijeku, na Akademiji za umjetnost i kulturu, nakon čega upisuje Akademiju u Zagrebu. Iako tek na trećoj godini snimanja, nije nepoznat; član je Kinokluba Zagreb i prošle je godine na DA! Festivalu dobio prvu nagradu za fotografsku seriju u kategoriji audiovizualnih umjetnosti.

Seriju fotografija “Oni odlaze zorom” počeo je snimati početkom studija. Fotografije su nastajale kad se više puta, nakratko, vratio u svoj stari kraj, u selo u kojem je odrastao, Novu Bukovicu. Na slikama su intimni obiteljski portreti, predmeti i detalji iz kuće, ali i eksterijeri, pejzaži, priroda i njemu prepoznatljiv, važan okoliš. Motivima sa svojih fotografija kao da je htio sa sobom na studij ponijeti sjećanja na zavičaj, kao da je želio fotografijama svoja sjećanja dokumentirati. “Nastojao sam prikazati kako je to odrasti u malom mjestu”, govori Sebastijan. “Htio sam pokazati što te oblikuje, koje su priče i osobe važne i kako se sve to mijenjalo od jednog mog dolaska do drugog.”

Tako Sebastijan prati i bilježi promjene. Vraća se u rodni kraj skoro svakog vikenda i ne prestaje fotografirati. Na njegovim fotografijama nema osobitog uljepšavanja, prizore nastoji prikazati prirodno, onakvima kakvi jesu. Snimljeni su analognim filmom u boji, ali tonska karta nije raskošna, naprotiv, boje su zagasite ili blijede. Nema ni izrazitoga svjetla, sunca nikada, prizori kao da su snimljeni u polumraku, u predvečerje, ili rano ujutro, no jasno ih razaznajemo. 

Kad portreta, Sebastijan mlade ljude snima tako da gledaju izravno u kameru. “Oni su fokusirani na ono što se događa sada”, kaže Sebastijan, “na trenutak u kojem jesmo.” Tako je slikao bratića koji drži ovcu na ramenima ili pak dok sjedi na mopedu ispred livade i šume u daljini. Svoju je sestričnu pak fotografirao drugačije. Njeno je lice u krupnom planu, otkriva joj samo ramena, no jedino je ona oštra, u fokusu, dok je sve iz nje upadljivo nejasno, mutno. Važan mu je samo njezin pogled. 

Kad portretira starije članove obitelji, oni ne gledaju u objektiv. “Pogled u daljinu upućuje te ljude na prošlost, kao da su okrenuti prijašnjem vremenu”, govori Sebastijan. No on ne samo da im odvraća pogled od objektiva, nego se služi i drugim sredstvima. Tako je svoju ujnu stavio pred prozor zastrt zavjesom. Kroz prozor se ništa ne vidi, ali kroz njega dopire svjetlost. No, fotografiranu osobu jedva naziremo, kao i interijer cijele sobe. I njezina i naša pažnja okrenuti su prema toj svjetlosti, prema onome što je izvan kadra, izvan prostorije, izvan vremena. Lijepu protutežu na fotografiji dat će jedini odsjaj tog vanjskog svjetla na rubu kreveta na kojem osoba sjedi. Isto tako, portretirajući svoju majku stvorio je kontrast između oštrog fokusa njezine prisutnosti i zamagljenog okoliša. Njezin je pogled također usmjeren u daljinu, a  neodređeno okruženje u kojemu se nalazi čini intrigantan vizualni efekt koji pažnju promatrača usmjerava na glavni subjekt fotografije. Suprotstavljene, ove fotografije mladih i starih članova obitelji kao da naglašavaju prolaznost vremena. 

Na jednoj od fotografija samo je zavjesa koja visi u prostoru. Vidimo tek donji rub prozirne tkanine koja dodiruje debeli tapison, a iza nje i kroz nju nazire se kraj prostorije, tamni zidovi koji oblikuju njen kut. Jedino je zavjesa sasvim oštra, u fokusu. Fotograf kao da se koncentrira na sjećanje, ono ispred i iza zavjese je mutno, nejasno, a zavjesa kao da postaje simbolom nostalgije. 

Zašto je izložbu Sebastijan nazvao “Oni odlaze zorom”?

“Odrastao sam na pričama o raznim fantastičnim bićima, vješticama, babarogama koje se kriju u šumi, u mraku, bićima koja nestanu tek kad svane zora”, govori nostalgično Sebastijan. Jedna od središnjih osoba njegova djetinjstva bio je njegov ujak, iako ga više nema. Ostala su živa sjećanja na njegove priče koje Sebastijana dodatno inspiriraju u  radu. A njegova nostalgija osjeća se zapravo na svim fotografijama. U predgovoru izložbi Tin Marušić je napisao kako su nostalgija i sentiment autora povezani s odrastanjem, odnosno djetinjstvom koje je obilježeno usmenom predajom. “Iako su fotografije konkretne, a motivi autobiografski, one prikazuju čežnju koju svi mi, na jedan ili drugi način, nosimo u sebi”, piše Marušić. 

     Sebastijan je ovom izložbom uspješno obradio temu nostalgije, djetinjstva i životnih promjena, potičući posjetitelje da se nanovo povežu i prisjete vlastitog odrastanja, obitelji i njima nekog važnog mjesta. Također, ovom izložbom gledatelji se iznova susreću sa samima sobom. Sjećanja posredovana fotografskim aparatom počinju gubiti fantastičnu pozadinu, a zahvaljujući fotografiji sjećanja postaju konkretna. Autor počinje bilježiti preostale tragove nekadašnjeg života, koji se kontinuirano mijenja. Fiksirajući svoje uspomene ostvaruje neku vrstu pomirenja s promjenom, ali i s gubicima, jer neki članovi njegove obitelji više nisu živi. Zato te fotografije postaju i svojevrsni hommage djetinjstvu, selu, nekadašnjem životu i prilikama koje su ga oblikovale.

Nela Drach