Život kroz i “za“ fotografiju
U sklopu sedmog izdanja programa Arteria – tjedan filma o umjetnosti, održanog od 26. do 30. studenog 2024. u zagrebačkom Dokukinu KIC, prikazan je film Nisam sve što želim biti (Jeste nejsem, kým chci být), redateljice Kláre Tasovske o životu češke fotografkinje Libuše Jarcovjákove. Donosimo osvrt Ivane Završki.
Nakon premijernog prikazivanja na ovogodišnjem filmskom festivalu Berlinale, velika je pozornost stručne i šire javnosti posvećena filmu Nisam sve što želim biti redateljice Kláre Tasovske. Riječ je o biografskom filmu, (auto)portretu nekonformističke umjetnice Libuše Jarcovjákove koji – za razliku od klasičnih dokumentarnih ili igranih filmova koji obrađuju život umjetnika nastojeći rekreirati njihov život, razdoblje stvaralaštva (često težak proboj s pratećim osjećajem nezadovoljstva ili usamljenosti) te zaći u raslojavanje ličnosti protagonista – jednako tako popularnim postupkom korištenja pisanih autorskih bilješki za dobivanje autentičnog glasa, priču o junakinji kroji od njezinog vlastitog rada. Ogoljen je to i nježan prikaz umjetnice koja je bježala od isključivosti socijalističkog režima Čehoslovačke, dokumentirala noćni život queer zajednice, promišljala o nejednakosti položaja muškaraca i žena u umjetnosti te tvrdila da se žena ne ostvaruje isključivo kroz majčinstvo. Uspješno je provedena odluka redateljice da portret umjetnice oblikuje isključivo od tisuća analognih fotografija, autorskih djela kojima je Libuše Jarcovjáková zabilježila tijek svoga života: lutanje, potragu za autentičnim glasom, potragu za svojim “ja”, što je popraćeno naracijom odabranih ulomaka dnevničkih zapisa nastalih u isto vrijeme s nastojanjem razumijevanja vlastitih odluka, briga ili interesa. Tako ispričan u prvom licu, gotovo pa začuđenim glasom pripovjedačice nad vlastitim životom, ovaj prikaz postupno se gradi od uvodne misli o tome kako odabrati fotografije – (slikovne) podatke – koji sumiraju život i jasno predočavaju kompleksnost identiteta određenog okolnostima, osobnim uvjerenjima, pogledom. Vještim ispreplitanjem introspekcije te (subjektivnog) osvrta na “izvanjske” okolnosti, suptilan dijalog između umjetnice i redateljice (koja ostaje u potpunosti skrivena) kreće se između činjeničnih i filozofskih preispitivanja prožimanja života i umjetnosti.
Cijeli je film ostvaren izmjenom niza crno-bijelih analognih fotografija snimljenih u sekvencama, čime se pokret slike, odnosno njezin tijek u vremenu, oslanja na sam početak filmskog medija. Živo(tno)st je glavno obilježje ovih prizora “ulovljenih” uglavnom noću na druženjima i zabavama u lokalnim krčmama, na ulici ili drugdje gdje autoricu odvodi trenutak. Atmosferu prikaza dočaravaju pozadinski zvukovi – s ulice, glasanje mačaka, ptice u letu ili ono na što umjetnica skreće pažnju, te suvremena elektronska glazba koja isprepliće prošlost i sadašnjost noćnih izlazaka. Šest je poglavlja kroz koja pratimo tijek ove priče – ključnih razdoblja umjetničina formiranja, a određena su socijalističkom sredinom u kojoj odrasta, zatvorenošću Čehoslovačke i (obostranim) obiteljskim nerazumijevanjem vođenim patrijarhalnom društvenom strukturom. Uvodno poglavlje odvija se revolucionarne 1968. godine. Tada, u dobi od šesnaest godina, Libuše Jarcovjáková odlučuje postati fotografkinja, no bez jasne ideje o vlastitim fotografskim interesima. Bilježi prostore gdje boravi, ljude s kojima se provodi, sve ono što ju okružuje, no ponajviše dokumentira samu sebe – svoje lice, tijelo i fragmente fizičkog, kako bi promišljala o fragmentima nevidljivog, što ostaje njezin primarni interes i kasnije.
Ograničene mogućnosti koje joj se pružaju u rodnoj zemlji joj dosađuju – traži uzbuđenje i neovisnost, kako tjelesnu i seksualnu, tako i izražajnu. Otvoreno i surovo govori o dva pobačaja, okolnostima u kojima se odlučuje na takvu odluku i posljedicama koje ostaju. Bilježi svoje tijelo u ležećem položaju naginjući fotoaparat ispod brade prema stopalima. Pogled dolazi iz kosine, negdje vidimo grudi, negdje bedra ili trbuh, kao da je riječ o nekom stranom, začudnom objektu. Ton ove autorice-pripovjedačice ne mijenja se. Činjenica za činjenicom, osjećaj za osjećajem, prolazi kroz svoj zabilježeni život. Tako nas odvodi na svoje prvo putovanje u Tokio, a zatim nas premješta između povratka u Prag te ponovnih odlazaka u Tokio i Berlin. Putovanja joj potiču znatiželju, no i pobuđuju osjećaj usamljenosti, otuđenosti i pitanje identiteta. Odlučna je u tome da se ne želi (samo)ostvariti kroz majčinstvo. Umjesto toga želi živost novih poznanstava, svježinu ljudi koje ispunjavaju različiti interesi. Tek u Tokiju izlazi iz tmurne crno-bijele atmosfere socijalističkog režima te, osvježenog pogleda, u ovom dijelu filma uočavamo korištenje fotografija u boji. U Berlinu, pak, na nju najvažniji utisak ostavlja T-Club, znamenito okupljalište queer scene, dok joj na karijernom putu pomaže tokijski prijatelj koji ju ubacuje u svijet modne fotografije u kojem vrhunac doživljava snimajući kolekciju dizajnerice Rei Kawakubo.
Najveći dio filma čine fotografije koje bilježe opuštena zbivanja radničkog i mladenačkog okruženja – odnose koji su nastajali mimo režima, uz alkohol i želju za osjećanjem života kroz bliskost s drugima. Promatrajući druge, umjetnica bilježi kretanje, gibanje tijela, lica zaustavljena u govoru ili uzviku. Ponekad se fotoaparat nalazi u tuđim rukama pa ju vidimo kao sudionicu tih zbivanja, no ponajviše o njezinom liku doznajemo u trenucima kada objektiv okreće prema sebi ili ga usmjerava prema ogledalu. Čak i u suvremeno doba, kada vidimo da fotoaparat povremeno zamjenjuje kamerom mobitela, na njezinom licu nema smiješka; ona ne pozira niti kreira sliku o sebi. Katkad se čak i izobličuje. Brojne su fotografije uhvaćene iz ležećeg položaja pa vidimo podignute ruke ili šake snimljene iz donjeg rakursa ili, pak, stopala snimljena iz gornjeg rakursa. Kada opaža svoje tijelo, zamjećuje ga izvrćući se, prelazeći preko njegovih površina i oblika, dok u starosti zumira detalje poput vlastitih zubi. Jasnim postupcima i jednostavnom podjelom u nekoliko poglavlja, kroz koja kronološki slijedimo autoričin put, film nam omogućava da se fokusiramo na obilježja njezina rada jasno nam predočavajući da se umjetnički aspekti u pogledu Libuše Jarcovjákove ne mogu odvojiti od “realnog” života. Tako se ne upoznajemo samo s likom i djelom autorice koja je svoje mjesto našla u komercijalnoj fotografiji, no gdje nije htjela ostati želeći svijetu predstaviti svoj pogled, već i sa slojevitošću identitetskog pitanja fotografkinje u kontekstu rodne neravnopravnosti, a stoga vjerojatno i sumnje u vlastiti rad, koja ju je zadržala na margini povijesti umjetnosti.
Ivana Završki