Život s margine

Zvonko Maković o radu Darija Petkovića

Fotografije Darija Petkovića otkrio sam prije otprilike dvije godine na stranicama novina. Ono što mi se na njima svidjelo jest da su se lako izdvajale od fotografija većine drugih autora, a to su postizale na krajnje suptilan način. Darije Petković nije fotograf koji se narcisoidno razmeće tzv. «jakom osobnošću». Upravo suprotno tome. Prije bih rekao da je iznimno senzibilan promatrač koji otkriva one fine supstancije u prizoru koji snima, stavljajući težište svoje poetike baš na njih. Od izbora sižea do tehničkih osobina, riječ je o zaista virtuoznom autoru, koji će posebnost motiva otkriti i ondje gdje će je rijetko tko drugi moći prepoznati. Bitne će efekte na svojim fotografijama izvlačiti iz svjetla, iz teksture, iz vrlo često duge ekspozicije koja će prizoru davati posebnu mekoću. Ono na  čemu će Petković također inzistirati jest složenija naracija, koja se ne iscrpljuje u brzim i pojedinačnim snimkama. Njega zanima sekvencija, dakle niz prizora složenih u vezanu narativnu i vizualnu cjelinu.

Osim što sustavno snima za novine i magazine, Petkoviću su osobit izazov izložbe. Na dosadašnjim se izložbama predstavio isključivo fotografijama koje su tematski vezane: slagao je jednu uz drugu tako da se jasno prepoznaju narativne niti koje čine zaokruženu priču. Karmelićanke iz Liverpoola jedna su takva cjelina, tijelo, odnosno majka i dijete druga, Jeruzalem treća. Najnovija serija fotografija vezana je uz cirkus, a nastajala je tijekom protekle dvije godine. Prizore koje ovdje nalazimo Petković je snimao prema unaprijed zadanom predlošku: iz motiva je nastojao s jedne strane izvući svoje osobno viđenje fragmenata iz svakodnevnog života cirkusa, ali i naznačiti niz asocijacija koje cirkuske teme povezuju sa sličnim prizorima iz filmova i fotografija. Radio je to dugo, sistematično, precizno i s jasnom sviješću o onome što snima. Riječ je o nečemu što bi se lako moglo nazvati djelom u procesu, djelom koje nastaje tijekom duljeg perioda, ali s točno definiranim odrednicama. Fotografije s ove izložbe mogle bi se podijeliti u dvije skupine: jednu bi činile one na kojima Petković snima protagoniste na način da se jasno razaznaje da su svjesni čina, svjesni da su ispred kamere. Njihovo nesnalaženje, ponekad osjećaj nelagode, daju poziranju dobru dozu dirljivosti. Kostimi u kojima su zatečeni, bilo oni za nastup, bilo obična, loše krojena konfekcijska odijela, pojačavaju dojam neobičnosti. Drugu bi vrstu činili prizori koje fotograf hvata kradomice, kojima se približava bez najave, nastojeći pod svaku cijenu uhvatiti slučaj. To se osobito uočava u naoko neuravnoteženoj kompoziciji, u pomacima unutar kadra, što doprinosi iznimnoj živosti i uvjerljivosti.

Iako je na Petkovićevim fotografijama sve poznato, jasno, sve odgovara predodžbi koju imamo o životu u cirkusu, konačan je dojam pomaknut od običnoga. Zapravo sve naliči događajima iz nekog drugog vremena. Činjenica da on radi crno-bijele fotografije i da ih radi na način kako su radili fotografi iz davnih dana, nedvojbeno je od iznimne važnosti za konačan efekt. U tom namjernom bijegu u prošlo vrijeme, u sadržaje koje poznajemo sa starih fotografija i iz starih filmova, nema nimalo sladunjavosti. U Petkovićevim bi prizorima iz cirkusa bilo naivno tražiti neku konzistentnu priču koju bi vezivale samo literarne spone. Petković te spone vidi i nalazi na onoj bitnoj razini svojega medija, a to je vizualna. On će kadriranjem, prostornom organizacijom, rasporedom svjetla i efektom svjetla postizati punu izražajnost. To znači da je riječ o autoru koji, polazeći od izražajnih mogućnosti svojega medija, upravo u njemu pronalazi bitne komponente iz kojih će graditi svoju umjetničku osobnost.

Asocijacije na prizore iz cirkusa velikog majstora Toše Dapca su, dakako, najizravnije. Međutim, Darije Petković se ovdje najviše približava generaciji zagrebačkih fotografa s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, koju poznajemo pod imenom Poletova fotografija. Riječ je o autorima koji su se afirmirali u kultnom glasilu mladih Polet, a koji su radikalizirali medij fotografije u svim aspektima: od sižea do tehnike. Riječ je o fotografima koji se nisu plašili žestine, koji su hvatali fragmente intenzivno življenog života, koji su na društvenoj margini otkrivali svu punoću i slojevitost vremena i egzistencije. Petkovićev svijet s margine nalazi se u cirkusu, u ljudima i životinjama koji čine taj svijet. On ne snima posjetitelje koji ovdje traže zabavu, bijeg od svakodnevnice. Petković se bavi autentičnim likovima, autentičnim životom, pa je stoga i moguće u njemu danas prepoznati možda najlegitimnijeg nasljednika generacije hrvatskih fotografa koja se formirala prije četvrt stoljeća.