Novosti

Između teksta, fotografije i videa – Dragana Jurišić

Razgovor s Draganom Jurišić vodila je Sandra Križić Roban

 

Izložba Moja neznana ja održana je tijekom rujna u zagrebačkoj Galeriji Spot. S njezinom autoricom Draganom Jurišić razgovarali smo o konceptu koji uključuje naizgled različite elemente – fotografije, polaroide, posmrtnu masku i bilježnice – pomoću kojih se istražuju pitanja identiteta. Referirajući na spol i nacionalnost, umjetnica u projekt uključuje razne ženske osobe i lik tajanstvene tetke. Sve navedeno temelj je njezine potrage za prepoznatljivom istinom.

 

dragana_jurisic_03

 

Započnimo razgovor s jednim pitanjem koje se u tvom radu postavlja često, a to je identitet. Zanima me na koji način fotografija pomaže u istraživanju nečijeg identiteta, odnosno u izgradnji potencijalnog identiteta ako se on s vremenom ili iz nekog razloga izgubi.

Pozvat ću se na Dubravku Ugrešić i njezin Muzej bezuvjetne predaje. U toj se knjizi ljudi dijele u dvije kategorije – oni koji su pobjegli s fotografskim albumima i oni koji su otišli bez ičega. Koliko je to neko fotografsko bilježenje obiteljskog života važno iako je u stvari lažno? Većina fotografija u obiteljskim albumima su nekako optimistične i ne pokazuju baš realnost života neke obitelji. Mislim da fotografija ima dosta sličnosti s egzilom zato što nije fiksna, ali u stvari nisam sigurna da se fotografija zapravo može nositi s pitanjima identiteta. Radim na nekoj relaciji teksta, fotografije i videa. Zato što, barem ja osobno, ne mogu samo fotografskim načinom odgovoriti na neka pitanja koja postavljam u svom radu.

Jesu li fotografije tvoje obitelji sačuvane ili su izgubljene?

Pa većinom su izgubljene, jer nam je kuća izgorjela 1991. godine i u njoj većina fotografija koje je radio moj otac. On je bio amaterski fotograf, ali veoma ozbiljan. Tek tada sam shvatila koliko je fotografija bitna za stvaranje identiteta i stvaranje sjećanja prošlih događaja. Zaboravila sam većinu ljudi koje sam poznavala prije svoje šesnaeste godine, imena nekih prijatelja, pa čak i ljudi iz obitelji. Zato sam se možda i vratila na pitanje nacionalnog identiteta u svojoj knjizi YU – The Lost Country.

Kažeš da te obiteljske fotografije nisu prikazivale stvarni život, ali s druge strane ti na neki način nedostaju. Nedostaje sjećanje iako ono nije cjelovito. Jesu li to okidači sjećanja?

Da, jesu. Sjećanje je jako kompleksno. Dolazim iz neke psihološke pozadine, pa je možda i stoga za mene sjećanje fikcionalno, u stvari lažno. Svaki put kad se sjećanje izvuče iz te neke ‘banke’ rekonstruira se, gube se neki podaci, a novi se umeću. To je poput, za one koji se razumiju u fotografiju, loše kompresiranog jpg-a. I na taj način je fotografska paralela nekako zanimljiva.

Više…