Antun Maračić
Lokrum, 2000.–2013.
Lokrum sam snimao punih dvanaest godina, od trenutka kad sam, krajem 2000., počeo koristiti ured na trećem katu Umjetničke galerije Dubrovnik. Poriv da snimim prizor koji se kroz prozor nudio pogledu bio je neodoljiv odnosno – posve prirodan. Jer riječ je o jedinstveno čistoj, jasnoj slici: cijeli otok u vidokrugu, s puno neba i mora uokolo. Zapravo, otok je samo središnja točka, os oko koje se odvija neprekidni spektakl mijena. Vedrinu izmjenjuje mutež juga, čistoću burnog vremena – kad vjetar brije površinu mora i diže uvis pjenu – kiša; u kadru potom mahnitaju pijavice, spuštaju se magle, pada snijeg... A otok ostaje stamen, isti, magnet pogledu i katalizator opažaja te atmosferske raskoši. Vrijeme, kako ono kronološko, tako i meteorološko, stvarna je tema ovog rada. Zbirka slika Lokruma zorna je demonstracija heraklitovske pouke o neponovljivosti stvari. Parafrazirajući, zaključujem da je u isti prizor (Lokruma) nemoguće uroniti dva puta.
Usvojene slike, 2000.
(…) svjedočenje banalnosti postojećeg možda ponajviše dolazi do izražaja u ciklusima Usvojenih slika, također jedne od kontinuiranih Maračićevih preokupacija, u kojima preuzima novinske fotografije iz crne kronike te ih otiskuje zajedno s popratnim obrazloženjem prizora kao autorske grafike. Faktor privlačnosti tih novinskih fotografija svakako nije pornografija smrti i nasilja, već još jednom upravo nedostatak sadržaja. Premda referiraju na određeni zločin ili kriminalnu radnju, na novinskim fotografijama iz crne kronike, naime, redovito izostaje senzacija; posrijedi su uglavnom prikazi mjesta zločina bez vidljivih, dramatičnih tragova zločina, koji zapanjuju upravo svojom običnošću i trivijalnošću, ili prikazi nekog dokaznog materijala poput oružja, zaplijenjene robe, i sl. Već u kontekstu novinske informacije, funkcija tih slikovnih priloga upravo i nije da prikaže referentni krimen, već isključivo da za njega posvjedoči preko nekog, kakvog god vidljivog ostatka; a upravo nepostojanje nužne veze, radikalni jaz između banalnog, trivijalnog prežitka i počinjenog tj. indiciranog događaja, otvara prazno mjesto svjedoka. Ono što Maračić uzurpira, dakle, nije sama slika, već upravo ta praznina između mogućnosti i vjerojatnosti, između dokaza i onog što se dokazom dokazuje; zaposjedajući tu prazninu, Maračić otima te otpatke zločina, otpadnu ambalažu svakodnevnih životnih drama, da bi je izbavio kao čistu mogućnost – mogućnost značenja izvan denotacije zadane popratnim tekstom; mogućnosti da kakvagod trivijalija zatitra poetičnim, komičnim, ili naprosto pukim likovnim smislom u oku svjedoka. (…)
Stablo, 1997.
U Zagrebu, u Ilici, između broja 172 i 176, uz sam rub pločnika, u ravnini kuća raste jedno stablo. Godinama i desetljećima ono je služilo kao stup, potporanj na koji su se naslanjali temelji i ograde, konkretno, sve donedavna, ograda terase jedne pizzerije. Stješnjeno i ranjavano okolnim instalacijama, stablo se branilo tako da je svojim rastom obavijalo različite materijale, gutajući ih, savijajući ih i podižući, a pritom je deformiralo i svoj vlastiti oblik. Danas, ograde su uklonjene, ali u stablu su se zadržali fragmenti stranih tijela: željeznih cijevi, žica, betona, keramičkih pločica... Doima se poput živog objekta, istodobno organizma i artefakta u kojem se na brutalan način suprotstavlja priroda i tehnologija. Doživljavam ga, dakle, ne samo kao trivijalnu ekološku činjenicu, već i kao materijalni rezultat neplaniranog eksperimenta s mogućnošću opstanka, kao predmet nabijene metaforike i bogatog asocijativnog potencijala, kao posebnu plastičku vrijednost. Zapravo, riječ je o skulpturi nastaloj bez predumišljaja koju sam jednostavno kaptirao i predstavio u mediju fotografije.
Antun Maračić, katalog izložbe Stablo, Zagreb: Galerija Gradska,, 1997.
No Grad, 16. i 17. prosinca 1991.
(…) Maračić je autor koji nenametljivo uvijek ostavlja neizmjeran prostor dopune sadržaja promatraču, on indicira potencijalitete. Praznina je tu zapravo suma cjelokupne substancijalne stvarnosti, radi se možda o ontologiji ništice gdje ona predstavlja ukupnost svega. No Grad i njegov subrealizam (1991.), ciklus fotografija nastalih u Novoj Gradišci nakon artiljerijskog napada, prijeloman je rad u umjetnikovu opusu gdje se mučnina (ne)postojanja, nemoći i pustoši oslikava realnim motivima ikonografije ratne stvarnosti. Po prvi je put ovdje besadržajnost dokumentarističkim medijem fotografije vezana uz siže realnog prostora i vremena. Mučnina je dobila svoju ikonografiju. Fotografije su to praznih ulica u magli na kojima se u posvemašnjem sivilu ističu jedino bijeli okviri osmrtnica u porazbijanim vitrinama nekad namijenjenim kino plakatima. Na formalnoj razini ove fotografije imaju, iako su preslika stvarnosti, izrazito slikarski, nadrealni ili bolje pod-realni karakter s dekirikovskom metafizičkom tjeskobom, obavijene u tegobni sfumato magle u ratnom gradu (...)
Exterijer – interijer, 1977.
Antun Maračić,...
Antun Maračić, 1977.
Svibanj 1977. – studeni 1979.
Antun Maračić (1950.–2023.) bio je vizualni umjetnik, likovni kritičar, kustos i voditelj nekoliko zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), a od 2000. do 2012. ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Šime Perića (1976.), nakon čega je bio suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Prvu izložbu priredio je već u gimnazijskim danima (1966., sa Željkom Subićem) u Centru za kulturu i obrazovanje odraslih u Novoj Gradiški, a intenzivno počinje izlagati od 1976. godine nadalje. Iste godine objavio je sa Željkom Kipkeom prvu knjigu umjetnika (Knjiga Antuna Maračića i Željka Kipkea), nakon čega će realizirati više autorskih knjiga fotografija. Od najranije faze analitičkog slikarstva i konceptualne fotografije u drugoj polovici 1970-ih pa sve do posljednjih djela, stalna tema njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje percepcije, procesa i vremena. Usto, bio je zaokupljen i temom odsutnosti i praznine. Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Hrvatskom povijesnom muzeju, Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice i kolekciji Filip Trade u Zagrebu, te kolekcijama TBA21 Thyssen-Bornemisza Art Contemporary u Beču i Troubleyn u Antwerpenu. Za svoj umjetnički i kritičarski rad nagrađen je Vjesnikovom Nagradom “Josip Račić” (2004.) te Godišnjom nagradom HS AICA (2016.).
- Antun Maračić
- Duška Boban
- Glorija Lizde
- Petra Slobodnjak
- Ivana Pegan
- Karlo Čargonja
- Valentino Bilić Prcić
- Darija Jelinčić
- Ivan Gundić
- Nina Đurđević
- Luka Pešun
- Katarina Juričić
- Sanja Bistričić Srića
- Predrag Dubravčić
- Dea Botica
- Lana Stojićević
- Ivan Buvinić
- Ana Vuko
- Denis Butorac
- Ana Bilankov
- Nives Milješić
- Maša Bajc
- Darko Bavoljak
- Mara Bratoš
- Ino Zeljak
- Tanja Deman
- Marina Paulenka
- Neven Petrović
- Davor Konjikušić
- Davor Sanvincenti
- Goran Trbuljak
- Borko Vukosav
- Petra Mrša
- Hana Miletić
- Tjaša Kalkan
- Hrvoje Slovenc
- Bojan Mrđenović
- Jelena Blagović
- Igor Kuduz
- Sandro Đukić
- Mirjana Vodopija
- SofijaSilvia
- Ana Opalić
- Marko Ercegović
- Domagoj Blažević
- Žarko Vijatović
- Ivan Posavec
- Josip Klarica
- Petar Dabac
- Darije Petković
- Boris Cvjetanović
- Sandra Vitaljić
- Jasenko Rasol
- Silvestar Kolbas
