Kranj Foto Fest: razgovor s Joelom Jimenezom Jarom

Za čitatelje u Hrvatskoj kojima je suvremena fotografija u Kostariki možda manje poznata, kako bi opisao kontekst u kojem si započeo razvijati svoju praksu? Koje su lokalne tradicije, institucije ili rasprave oblikovale tvoje početno razumijevanje fotografije?

 

Za početak je važno istaknuti da sam se prije sedam godina preselio iz Kostarike u Europu. Veći dio svoje umjetničke prakse razvio sam nakon preseljenja, konkretno u Španjolsku, a ta je promjena za mene predstavljala važnu prekretnicu, kako na osobnoj, tako i na umjetničkoj razini. Postao sam mnogo svjesniji načina na koji se te dvije dimenzije mojeg života neprestano isprepliću i oblikuju razumijevanje vlastite prakse. Ipak, prije dolaska u Europu studirao sam fotografiju u Kostariki. Studijski program fotografiji je pristupao vrlo široko, obuhvaćajući umjetničku i komercijalnu praksu. Iz današnje mi se perspektive čini da je sadržaj katkad djelovao previše općenito, ali razumijem ga u okviru lokalnog konteksta u kojem sam studirao. Institucionalna i ekonomska infrastruktura koja bi omogućila kontinuitet umjetničkog rada bila je, i još uvijek jest, razmjerno ograničena, osobito u području fotografije. Broj stipendija, umjetničkih rezidencija i drugih oblika potpore znatno je manji nego u mnogim europskim sredinama.

 

Kada danas razmišljam o tom obrazovanju, najviše me zanima fotografski kanon kroz koji smo učili razumijevati medij. Velik dio nastavnog programa počivao je na radu fotografa iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Program je uključivao i kolegije posvećene latinoameričkoj i kostarikanskoj fotografiji, ali oni su tim temama uglavnom pristupali iz povijesne perspektive, umjesto kao živom i kontinuiranom području istraživanja aktualne lokalne produkcije. Ne smatram nužno da je to svojstveno samo fotografiji u Kostariki. To odražava šire strukture kroz koje se vizualna pismenost povijesno oblikovala, pri čemu određene povijesti fotografije i načini gledanja dobivaju status univerzalnih, dok su drugi smješteni na periferiju, označeni kao regionalni ili tretirani tek kao dodatak dominantnom kanonu. Odrastanje u takvom okruženju, a zatim i preseljenje u Europu, povećali su moju svijest o odnosu fotografije, geografije i moći. Počeo sam propitivati tko uspostavlja narative kroz koje razumijevamo povijest, čije fotografije ulaze u kanon te kako određeni vizualni sustavi proizvode predodžbe o drugosti.

 

Migracija je u tom smislu postala važan katalizator moje prakse. Fizička udaljenost od Kostarike omogućila mi je pogled unatrag prema mjestu iz kojeg dolazim, uz istodobno propitivanje vizualnih i povijesnih okvira kroz koje sam ga naučio razumijevati. Ta je napetost postupno oblikovala moju praksu: postala je način propitivanja medija, arhiva i onoga tko pripovijeda povijest, ali i pokušaj razumijevanja vlastite pozicije unutar povijesti i teritorija koje istražujem. Premda sam veći dio svoje prakse razvio u Europi, Kostarika ostaje temeljna odrednica mojeg pogleda. Potječem iz sredine koju su često prikazivali fotografski okviri oblikovani izvana, a u Europi sam se kao migrant i sam našao unutar mnogih takvih okvira. To je iskustvo pitanja perspektive, moći, pripadanja i reprezentacije postavilo u samo središte mojeg rada.

Rođen si u Kostariki, a danas živiš u Madridu. Kako je život u različitim geografskim i kulturnim kontekstima promijenio tvoj odnos prema domu, udaljenosti i povijestima koje odabireš istraživati?

 

Mislim da migracija proizvodi svojevrsno vremensko, prostorno i emocionalno izmještanje. Moje iskustvo nije bilo usmjereno prema ispravljanju tog izmještanja ili povratku jedinstvenom osjećaju pripadnosti, već prema nastanjivanju međuprostora: prijelaznog područja u kojem različita mjesta, povijesti i vremenske ravni supostoje unutar mojeg utjelovljenog iskustva. Zanimljivo je da sam i prije preseljenja u Europu intuitivno počeo obrađivati teme koje su odražavale neki oblik takvog stanja. Privlačili su me teritoriji, identiteti i povijesti koji kao da su postojali u stanju tranzicije, u kojem sadašnjost nikada nije bila potpuno odvojena od prethodnih događaja, dok je budućnost ostajala neizvjesna. Kada danas pogledam unatrag, prepoznajem da sam već tada reagirao na osjećaj nestabilnosti ili kretanja koji ću poslije mnogo neposrednije iskusiti kroz migraciju.

 

Nakon preseljenja udaljenost je postala fizička stvarnost i konceptualni alat. Počeo sam razmišljati o tome što znači biti odvojen od nekog mjesta i kako mi slike mogu omogućiti uspostavljanje drukčijeg odnosa s nečim što je geografski ili vremenski udaljeno. Rad s arhivima pritom je postao osobito važan. Ponovna obrada i aktiviranje arhivskih slika postali su način pregovaranja s udaljenošću — ne njezinim uklanjanjem, već priznavanjem procjepa i pronalaženjem načina da ga nastanim. To je promijenilo i moje razumijevanje doma. Dom sam počeo doživljavati kao mrežu odnosa, sjećanja, odsutnosti i povijesti koje mogu nositi sa sobom. Mislim da je to postalo osobito jasno nakon očeve smrti. Njegova me smrt na emocionalnoj i intelektualnoj razini vratila pitanjima obitelji, žalovanja, sjećanja i mojeg odnosa prema zemlji u kojoj sam rođen. Udaljenost od Kostarike taj je odnos istodobno učinila još daljim, ali i prisnijim. Kolibrić je postupno postao objedinjujuća figura kroz koju su se te preokupacije mogle susresti. Omogućio mi je istodobno promišljanje migracije, odsutnosti, povratka, smrti i pripadanja, povezujući osobno iskustvo sa širim kulturnim i povijesnim pitanjima. Ptica prelazi između teritorija, ali postoji i između različitih sustava znanja: znanstvenog i mitološkog, zemaljskog i duhovnog, vidljivog i nevidljivog.

Tvoja praksa obuhvaća fotografiju, film, zvuk i instalaciju. Što određuje formu koju će pojedini projekt poprimiti i kako je rad s trajanjem, pokretom i zvukom promijenio način na koji razmišljaš o fotografskoj slici?

 

Usporedno s razvojem vlastite prakse i istraživanja koje provodim, sve su me više počele zanimati ideje presijecanja i međusobne povezanosti, podjednako unutar istraživačkog procesa i u načinu na koji projekt naposljetku poprima svoj oblik. Vjerujem u relacijski pristup radu, što podrazumijeva razumijevanje mogućnosti i ograničenja svakog medija te promišljanje načina na koje različite forme mogu uspostaviti međusobne mreže odnosa. Umjesto da unaprijed odlučim kako projekt treba biti u fotografskom, filmskom, skulpturalnom ili zvučnom smislu, pokušavam razumjeti koja forma djeluje najvjernije iskustvu i pitanjima proizašlima iz istraživanja. U tom smislu nastojim slijediti putanje koje nastaju tijekom procesa. Ponekad to znači da slika postaje tekstil, video ili zvuk postaju instalacija, ili da nekoliko medija može postojati unutar prostora kako bi oblikovali izraženije osjetilno okruženje kroz koje se promatrač može kretati. Hibridizacija me pritom zanima kao način koji različitim oblicima znanja i percepcije omogućuje supostojanje unutar istog rada, a ne samo kao spajanje različitih medija.

 

Rad s filmom također je promijenio način na koji razmišljam o fotografskoj slici, osobito moje razumijevanje kadra i onoga što postoji izvan njega. Film čini trajanje i pokret neizbježnima, zbog čega sve veću pozornost posvećujem onome što nepokretna slika ostavlja izvan svojih granica. Prostor izvan fotografskog kadra za mene može postati prostor spekulacije, imaginacije i invencije. Istodobno sam fotografsku sliku počeo promatrati kao mnogo dinamičniju, nego što sugerira njezina prividna nepomičnost. Fotografija sadrži tragove kretanja, ali njezino se značenje mijenja ovisno o vremenu, mjestu, slijedu i kontekstu u kojem je susrećemo. Može postojati unutar arhiva ili knjige, na zidu ili u instalaciji, kao i uz zvuk i pokretne slike, a svaka od tih situacija u njoj aktivira drukčije odnose. Rad s trajanjem, pokretom i zvukom stoga me nije naveo da fotografiju promatram kao statičan medij koji trebam nadići. Omogućio mi je da fotografsku sliku razumijem kao nešto porozno i podložno preobrazbi, čije mogućnosti nadilaze kadar i trenutak njezina nastanka.

U umjetničkog izjavi projekt Glimmers, Feathers and Staring Skies opisuješ kao praksu brige oblikovanu međuvrsnim odnosima. Što takva briga znači u konkretnom, življenom iskustvu i kako je odnos između tvojeg oca i kolibrića proširio razumijevanje o tome tko može biti nositelj ili čuvar pamćenja?

 

Brigu razumijem kao praksu njegovanja odnosa, zacjeljivanja rana i prisutnosti. U konkretnom smislu to znači da odnos s kolibrićem pokušavam uspostaviti kroz pažnju i poštovanje, umjesto da mu pristupam isključivo kao objektu prikazivanja ili proučavanja. O kolibriću razmišljam kao o biću koje nosi oblike znanja i načine percipiranja svijeta koji nam putem ljudskog jezika možda nisu dostupni. Posvećivanje pažnje stoga zahtijeva određenu razinu poniznosti: promatranje, slušanje i propitivanje priča ili oblika znanja koji možda već postoje unutar tog odnosa, umjesto pretpostavke da sam upravo ja taj koji ptici treba pridati značenje. To mi je osobito važno jer je kolibrić u povijesti dugo bio predmet znanstvenog promatranja i prikupljanja. Ljudi su ptici često pristupali kao primjerku pomoću kojeg mogu klasificirati i razumjeti prirodni svijet, izvlačeći informacije radi izgradnje sustava znanja i kontrole. Predodžbe o kolibriću oblikovane su i kroz ideje drugosti i različitosti unutar kolonijalnih i znanstvenih kultura koje su te ptice hvatale, ubijale, klasificirale i izlagale. Ta povijest odjekuje u širim procesima kroz koje su ljudi, predmeti i teritoriji Latinske Amerike na sličan način prikupljani, klasificirani i smještani unutar hijerarhijskih sustava znanja.

 

Moja je namjera u ovom projektu stoga promišljati zajedno s kolibrićem, umjesto da promišljam isključivo o njemu. Želim mu dati ulogu protagonista priče, uz mojeg oca i njegovo iskustvo, te izbjeći upotrebu ptice kao metafore koja u konačnici služi ljudskom narativu. Dovođenje ljudskog i “više-nego-ljudskog” u dijalog omogućuje mi propitivanje načina na koje se različiti oblici života mogu povezivati i brinuti jedni za druge, čak i kada taj odnos nije moguće svesti na zajednički jezik. To je proširilo i moje razumijevanje pamćenja. Pamćenje sam tradicionalno shvaćao kao nešto što nose ljudi, fotografije, arhivi ili predmeti. Kolibrić me potaknuo da o pamćenju počnem razmišljati kao o nečemu što može postojati i kroz odnose među vrstama, okolišima, tijelima i oblicima života. Kolibrić ne mora pamtiti na isti način kao ja da bi njegova prisutnost sudjelovala u povijesti. Kroz praksu brige pokušavam stvoriti uvjete u kojima se ti različiti oblici znanja mogu susresti. Cilj mi je, umjesto govora u ime prirodnog svijeta, razviti veću osjetljivost prema mogućnosti da on već govori, prenosi i pamti na načine koji nadilaze naše sustave razumijevanja.

Vrijeme je jedna od središnjih kategorija fotografije. Kako ti sposobnost kolibrića da lebdi i leti unatrag omogućuje povezivanje fotografskog vremena s nelinearnim iskustvom migracije i žalovanja?

 

Kretanje kolibrića smatram posebno snažnim jer mi omogućuje da istodobno razmišljam o ljudskom iskustvu vremena i o fotografskom mediju. Dok lebdi, kolibrić djeluje gotovo potpuno nepomično. Ipak, ta je prividna nepomičnost moguća upravo zahvaljujući brzini njegovih krila, koja nadilazi granice naše percepcije. Njegova sposobnost da se zadrži u lebdenju i “nastani” temporalnost koja ne odgovara nužno našem progresivnom shvaćanju vremena, navodi me na razmišljanje o drugim oblicima vremenskog iskustva koji postoje izvan ritmova koje nameću produktivnost, učinkovitost i kapitalističko vrijeme. Njegova sposobnost leta unatrag postala mi je važna i u odnosu prema žalovanju. Žalovanje nije linearno kretanje iz jednog stanja u drugo. Ono podrazumijeva istodobno nastanjivanje višestrukih temporalnosti: živjeti i biti prisutan, uz neprestano vraćanje sjećanju, nostalgiji, čežnji i onome što smo izgubili. U tom smislu lebdenje i kretanje unatrag postaju načini promišljanja iskustva zadržanosti između prisutnosti i odsutnosti.

 

Migracija ima slična obilježja. Iako je često razumijemo prvenstveno kao kretanje s jednog mjesta na drugo, moje iskustvo migracije nije bilo linearno. Ono podrazumijeva kretanje naprijed uz neprestano vraćanje, prisjećanje, uspoređivanje te nošenje mjesta i povijesti sa sobom. Možemo biti fizički prisutni na jednom mjestu, a istodobno ostati emocionalno i imaginativno povezani s drugim. Kolibrić mi također omogućuje da ta pitanja promišljam kroz ograničenja i mogućnosti same fotografije. Zanima me napetost između uređaja koji pokušava uhvatiti trenutak i ptice čija brzina otežava njezino vizualno zahvaćanje. U susretu između želje fotoaparata da zaustavi pokret i tijela, čije kretanje neprestano nadilazi našu percepciju, postoji gotovo proturječna kvaliteta.

 

To me ponovno vraća povijesnom odnosu fotografije i znanstvenog promatranja. Fotoaparat je često služio kao alat za hvatanje, mjerenje, klasificiranje i proizvodnju znanja o tijelima koja su bila tretirana kao predmeti proučavanja. Čak i riječ “uhvatiti” nosi određenu povijest kada fotografiju promatramo uz prakse prikupljanja i klasificiranja životinja. Umjesto da jednostavno pokušam prevladati to ograničenje i proizvesti precizniju sliku kolibrića, želim ostati unutar te napetosti. Zanima me što se događa kada odnos između fotoaparata i ptice prijeđe iz hvatanja prema razmjeni, spekulaciji i percepciji. Kolibrić tako ne postaje tek slika kretanja; on postaje način propitivanja onoga što fotoaparat može percipirati, onoga što ne može zahvatiti te drugih oblika vremena koji bi mogli postojati izvan fotografskog kadra.

Kolibrić je u projekt ušao kroz priču tvoje majke i kostarikanskog narodnog vjerovanja oblikovanog utjecajem kozmologije domorodačke zajednice Boruca. Kako si pristupio odnosu između obiteljskog sjećanja, narodnog vjerovanja i domorodačkog znanja? Kakvu je odgovornost donijelo povezivanje tih različitih oblika znanja unutar istog rada?

 

Za mene glavna odgovornost podrazumijeva izbjegavanje pristupa tim oblicima znanja kao građi koju mogu jednostavno preuzeti, uključiti i preoblikovati u umjetnički narativ. Zanima me što nastaje kada različiti oblici znanja stupe u međusobni odnos te kako mogu aktivirati nove mreže žalovanja, iscjeljenja i brige u meni, mojoj obitelji, mojem odnosu s kolibrićem, a potencijalno i u odnosu s promatračem.

 

Projekt započinje vrlo intimnom pričom: iskustvom moje majke, koja je nakon očeve smrti viđala kolibrića, i vjerovanjem da kolibrići mogu nositi duše preminulih. Istraživanje se potom širi prema opsežnijim kulturnim i povijesnim područjima. Važno mi je, međutim, priznati da nemam pravo govoriti u njihovo ime. Mogu im pristupiti iz vlastite perspektive, oblikovane mojim iskustvom i položajem, ali ne mogu tvrditi da predstavljam domorodačko znanje niti govoriti u ime zajednice Boruca. Ta je razlika postala važan dio mojeg promišljanja projekta. Ne pokušavam utvrditi je li vjerovanje da kolibrić nosi dušu preminule osobe objektivno istinito ili lažno. Zanima me što to vjerovanje omogućuje kao način uspostavljanja odnosa prema smrti, pamćenju, prirodnom svijetu i jednih prema drugima. Njegovo značenje za mene ne proizlazi iz dokazivanja nadnaravne tvrdnje, već iz razumijevanja načina na koji određeni pogled može stvoriti odnose i oblike brige koji bi unutar dominantnih sustava znanja inače ostali nevidljivi.

 

Također želim jasno pokazati da je sam rad čin interpretacije. Osobno, intimno i obiteljsko ne predstavljam kao netaknuti dokazni materijal. Aktivno oblikujem građu kroz istraživanje, intervencije u arhiv, stvaranje slika i oblikovanje narativa. Važno mi je učiniti vlastitu ulogu vidljivom jer ne želim da rad reproducira autoritet koji se tradicionalno povezuje s dokumentarnom fotografijom, unutar kojeg umjetnik može djelovati kao da jednostavno razotkriva objektivnu istinu. Upravo me zato zanima i propitivanje toga tko ima autoritet odrediti što se priznaje kao istina, znanje ili smisleno iskustvo. Različiti sustavi znanja mogu istovremeno postojati bez svođenja jednoga na drugi. Stvaranje prostora za takvo supostojanje za mene predstavlja dio etičke odgovornosti rada.

Osobne arhive dovodiš u dijalog s kolonijalnom i ornitološkom građom, istodobno istražujući povijesnu težnju fotografije da uhvati, potvrdi i klasificira tijelo koje joj izmiče. Kako formalno pristupaš tim različitim materijalima i na koji se način fotografija može odmaknuti od uloge sredstva klasifikacije prema praksi brige koju opisuješ?

 

Moj pristup radu s različitim arhivima proizlazi iz ideje reanimacije, odnosno reaktivacije. Arhiv ne promatram kao zatvoreno spremište informacija, već kao nešto što može ponovno postati aktivno kada se u sadašnjosti dovede u odnos s drugim slikama, povijestima i oblicima znanja. Svaki arhiv pokreće različite niti, a one mogu proširiti istraživanje uvođenjem novih slojeva, proturječja i asocijacija. Dio tog procesa obuhvaća interveniranje u arhiv. Na jednoj razini intervencija potvrđuje moju autorsku ulogu i pokazuje da toj građi ne pristupam iz neutralne pozicije. Na drugoj omogućuje slikama da izađu iz specifičnih institucionalnih ili ideoloških struktura unutar kojih su izvorno nastale i da stupe u nove odnose.

 

Intervencija može uključivati promjenu okvira slike, povezivanje građe iz različitih arhiva, fizičko mijenjanje arhivske reprodukcije ili spajanje povijesnog materijala sa slikama koje sam sâm proizveo. Takvi postupci mogu udaljiti sliku od njezine izvorne funkcije ili učiniti vidljivijima pretpostavke ugrađene u tu funkciju. Kada je riječ o ornitološkim slikama, primjerice, zanima me što nastaje kada se slika izvorno proizvedena u svrhu znanstvenog promatranja i klasifikacije postavi uz obiteljske fotografije, duhovna vjerovanja, krajolik ili tjelesna iskustva. Ti materijali nisu nužno međusobno suglasni i upravo tu napetost smatram važnom.

 

Istraživanje također shvaćam kao konstelaciju. Pojedinačne slike jesu važne, ali često me više zanimaju odnosi koji među njima nastaju. Jedna slika može promijeniti značenje druge, a slika može aktivirati sjećanje, povijesnu asocijaciju ili pitanje koje samo po sebi možda ne bi bilo vidljivo. Konstelacija materijalima omogućuje da zadrže svoju višeznačnost, bez njihova svođenja na jedinstven narativ. Upravo ovdje ideja brige ulazi u formalni jezik projekta. Želim stvoriti uvjete u kojima kolibrić nije sveden na objekt promatranja, hvatanja ili klasifikacije, već može zadržati aktivnu prisutnost unutar rada. Tražim slike i odnose koji mogu sadržavati višeznačnost te uz znanstvene spoznaje otvoriti prostor za ideje srodnosti, duhovnosti, brige, prisutnosti i afekta. Usmjeravanje fotografije prema brizi za mene podrazumijeva i promjenu naknadnog života slika. Pojedine povijesne slike s kojima radim nastale su unutar sustava prikupljanja, klasifikacije i nejednakih odnosa moći. Ne mogu poništiti okolnosti njihova nastanka, ali ih mogu uvesti u drukčiji kontekst i propitati kakve bi još odnose mogle podržavati. U tom smislu intervencija postaje oblik preusmjeravanja: slici koja je nekoć sudjelovala u klasifikacijskom sustavu omogućuje ulazak u afektivni i relacijski prostor.

Fotografski festivali mogu rezultirati neuobičajeno izravnim susretima umjetnika i publike. Koliko često imaš priliku razgovarati s posjetiteljima o njihovu doživljaju tvojeg rada? Je li ti neka reakcija ili razgovor u Kranju otkrio tumačenje projekta Glimmers, Feathers and Staring Skies koje te iznenadilo ili promijenilo razumijevanje vlastitog rada?

 

Vjerujem da je mogućnost razgovora važan dio samog projekta. Kad god je rad izložen, nastojim uspostaviti kontekst u kojem izložba može postati zajednički prostor za te priče, a ne samo mjesto na kojem se slike predstavljaju publici. Za mene to podrazumijeva i stvaranje prostora u kojem komunikacija nije jednosmjerna. Nastojim usporiti ritam susreta, ponekad zajedničkim sjedenjem u krugu, te otvoreno priznati ranjivost koju rad u meni pokreće. Vrlo otvoreno govorim o priči svojeg oca i kolibrića jer smatram da ranjivost može uspostaviti drukčiji odnos s publikom. Od ljudi ne tražim samo da protumače umjetničko djelo; s njima dijelim i nešto što je još uvijek emocionalno prisutno u mojem životu.

 

Najveću poniznost u meni izaziva velikodušnost s kojom ljudi odgovaraju dijeleći vlastita iskustva. Nakon što sam u Kranju govorio o projektu, mnogi su počeli govoriti o vlastitim iskustvima žalovanja i svojim odnosima s prirodnim svijetom. Ono što je isprva djelovalo kao predstavljanje vrlo osobne priče postupno je preraslo u okupljanje unutar kojeg su se različita iskustva mogla susresti. Pojavio se osjećaj iscjeljenja, povezivanja i zajedništva koji nisam mogao samostalno planirati ni proizvesti. To je iskustvo promijenilo i moje razumijevanje rada. Podsjetilo me na to da projekt, nakon što uđe u svijet, više ne pripada u potpunosti osobi koja ga je stvorila. Polazište mogu biti moj otac, moja obitelj i kolibrić, ali rad može pokrenuti iskustva koja nikada nisam mogao predvidjeti. U tom smislu on ima život koji nadilazi moje namjere.

 

Mislim da je to povezano i s idejom pripovijedanja unutar projekta. Želim da prostor u kojem rad postoji bude što je moguće više zasnovan na ravnopravnosti. Ja jesam pripovjedač, ali ne želim zauzeti položaj jedinog autoriteta nad pričom. Kolibrić je također prisutnost koja sudjeluje u pripovijedanju, baš kao i arhivske slike, moja obitelj i ljudi koji se susreću s radom. Njihove reakcije postaju dijelom njegova kontinuiranog života. Ono što se dogodilo u Kranju učinilo mi je sve to osobito opipljivim. Ljudi mi nisu samo govorili što misle o fotografijama. U taj su prostor unijeli vlastita sjećanja, gubitke, vjerovanja i odnose s prirodnim svijetom. Za mene je to jedna od najznačajnijih mogućnosti projekta: priča koja je započela kao način odavanja počasti mojem ocu može postati prostor kroz koji drugi ljudi mogu odati počast, prisjetiti se ili preispitati vlastite odnose prema smrti, pamćenju i “više-nego-ljudskom svijetu”.

Jedan od aspekata kranjske instalacije koji me se posebno dojmio bila je njezina lokacija u kanjonu rijeke Kokre. Dok sam promatrala tvoje fotografije, oko sebe sam slušala stvaran pjev ptica, pa je prirodna zvučna kulisa postala neodvojiva od mojeg doživljaja rada. U kojoj je mjeri taj zvučni krajolik bio dio inicijalne zamisli postava i je li susret s dovršenim radom na samoj lokaciji otkrio neke nove dimenzije projekta?

 

Bio sam upoznat s Kranj Foto Festom i znao sam da je jedna od njegovih izložbenih lokacija u kanjonu i okolnoj šumi. Zato me jako razveselilo kada je Fernanda Prado Verčič, koja sjajno vodi festival, predložila da projekt bude izložen upravo ondje. Od prvih promišljanja o mogućem načinu izlaganja zamišljao sam projekt u odnosu s prirodnim okruženjem. To mi se činilo u skladu s idejama ekološkog suživota i međuvrsnih odnosa koje se provlače kroz projekt. Krajolik me zanimao kao dodatna prisutnost unutar rada, a ne samo kao pozadina fotografijama, jer tako slike i okoliš mogu uzajamno djelovati jedni na druge.

 

Susret s instalacijom u Kranju učinio je taj odnos mnogo opipljivijim nego što sam zamišljao. Fotografije su obgrlile stabla, dodirivao ih je vjetar, a okruživao ih je pjev ptica i zvuk rijeke. Prirodna zvučna kulisa nije bila nešto što sam proizveo ili dodao radu, ali postala je ključnim dijelom njegova doživljaja. Slike su ušle u okruženje koje je već bilo živo, umjesto da same oko sebe stvaraju okoliš. To je bilo osobito značajno u kontekstu projekta jer je promijenilo položaj promatrača. Umjesto susreta s fotografijama kao izdvojenim predmetima koji se promatraju s udaljenosti, promatrač je fizički smješten unutar šireg ekosustava. Ptice, rijeka, stabla, vjetar, fotografije i tijelo promatrača sudjeluju u istom perceptivnom polju. Time je zanimanje projekta za “više-nego-ljudski svijet”, prema mojem mišljenju, postalo dijelom samog iskustva gledanja, a osjetilna dimenzija došla je snažnije do izražaja od hijerarhijskog i distanciranog pogleda koji projektom propitujem.

 

To me iskustvo također potaknulo na ozbiljnije razmišljanje o tome kako bi se neke od tih značajki mogle prenijeti u institucionalne izložbene prostore. Ne želim nužno umjetno rekreirati kanjon unutar galerije ili muzeja. Zanima me istraživanje načina na koje bi se uvjeti koji su omogućili taj susret mogli prevesti drugim sredstvima: materijalnošću, zvukom, prostornim odnosima, mjerilom, svjetlošću ili kretanjem promatrača. To mi je osobito važno jer institucionalni prostori nikada nisu neutralan kontekst. Oni već nose određene povijesti, hijerarhije i načine usmjeravanja pažnje. Instalacija u Kranju podsjetila me da sam izložbeni prostor može postati dijelom istraživanja te da najzanimljivije pitanje ponekad nije kako ponovno stvoriti određeno okruženje, već kako uspostaviti uvjete u kojima promatrač može iskusiti sličan osjećaj propusnosti i povezanosti.

Glimmers, Feathers and Staring Skies projekt je koji se i dalje razvija. Koja pitanja ili aspekti rada za tebe ostaju otvoreni i kako zamišljaš njegov budući razvoj?

 

Projekt trenutačno promatram kroz dvije glavne faze razvoja. Cjelina izložena u Kranju čini prvu fazu. Taj dio istraživanja smatram završenim, premda očekujem da će se nastaviti razvijati kroz različite oblike izlaganja i kontekste u kojima će biti predstavljan.

 

U prvoj sam fazi ponajprije istraživao osobnu priču o vlastitom žalovanju i obitelji, zajedno s kulturnim i mitološkim predodžbama o kolibriću, dovodeći ih u dijalog sa znanstvenim i ornitološkim pogledom kroz koji je ta ptica tijekom povijesti promatrana i klasificirana. Rad je postavio temeljna pitanja projekta i omogućio mi da kolibrića razumijem kao sjecište osobnog sjećanja, žalovanja, migracije, duhovnosti i povijesti znanja. U drugoj fazi težište će se premjestiti s rada koji se ponajprije oslanja na postojeće arhive prema stvaranju vlastite fotografske građe. Namjeravam je razvijati kroz dva međusobno povezana područja istraživanja.

 

Prvo se odnosi na povijesni trag kolibrića unutar europskih institucija, osobito u prirodoslovnim muzejima i njihovim zbirkama. Želim istražiti što se događa iza izložbenih postava: zbirke, spremišta, konzervatorske prakse, taksidermiju, sustave katalogizacije i druge postupke kojima je znanje o kolibriću proizvedeno i očuvano. U tim kontekstima želim stvarati slike koje se kreću između dokumentarnog i fikcionalnog te istodobno razvijati rad s pokretnim slikama. Umjesto fotografiranja tih prostora isključivo kao dokaza, želim istražiti kako njihova arhitektura, predmeti, postupci i izložbeni postavi razotkrivaju načine na koje se konstruira određeno razumijevanje prirode. Drugo područje kreće se u gotovo suprotnom smjeru. Želim istražiti mjesta na kojima se odnosi s kolibrićima izričitije temelje na suživotu, brizi ili očuvanju okoliša. Posebno me zanimaju utočišta za kolibriće, uključujući prostore u kojima ljudi rade na zaštiti njihovih staništa, ali i ona koja ljudi posjećuju upravo kako bi susreli i promatrali te ptice. Kroz slike, glasove i tekstove želim razumjeti različite odnose koji nastaju u tim kontekstima te istražiti kako se ljudski i “više-nego-ljudski” oblici života povezuju praksama pažnje i brige. Ta dva područja istraživanja želim zadržati u međusobnoj napetosti, umjesto da ih predstavim kao jednostavnu suprotnost nasilja i brige. Oba predstavljaju načine uspostavljanja odnosa s kolibrićem, a zanima me što ti odnosi otkrivaju o načinima na koje ljudi oblikuju znanje, privrženost, zaštitu i bliskost s drugim oblicima života.

 

Razvoj druge faze zahtijevat će znatna sredstva za putovanja i smještaj, pa se trenutačno prijavljujem na natječaje za potpore i financiranje koji bi mogli podržati istraživanje. Projekt u konačnici zamišljam i kao fotoknjigu, ali knjigu ne želim promatrati samo kao spremnik za slike nastale tijekom tih faza. Volio bih da postane još jedan prostor u kojem različite temporalnosti, arhivi, glasovi i oblici znanja unutar projekta mogu stupiti u međusobne odnose. U tom će smislu pojedina pitanja namjerno ostati otvorena. Kako fotografija može uspostaviti odnos sa živim bićem, a da ga pritom ne svede na sliku? Što znači nešto očuvati bez prisvajanja? Može li arhiv postati prostor odnosa, a ne samo zapis prošlosti? I kako možemo razviti oblike pažnje koji nam omogućuju susret s “više-nego-ljudskim” svijetom bez njegova neposrednog prevođenja u vlastite sustave znanja?

 

Zahvaljujemo Kranj Foto Festu i umjetniku na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.