Kranj Foto Fest: razgovor s Utu-Tuuli Jussilom

Kako bi čitateljima u Hrvatskoj, koji možda slabije poznaju suvremenu fotografiju u Finskoj, opisala kontekst u kojem se razvijala tvoja praksa? Postoje li posebna obilježja finske fotografske scene – njezina obrazovanja, institucija ili aktualnih preokupacija – koja su oblikovala tvoj rad?

 

Finskom fotografskom scenom dugo je dominirala The Helsinki School, obilježena prilično komercijalnom, pročišćenom i hladnom estetikom. Tijekom studija na Sveučilištu Aalto i sama sam osjećala pritisak da svoju praksu usmjerim prema tom modelu jer je bio predstavljan kao jedini put prema međunarodnoj karijeri. Nakon što su prije nekoliko godina razotkrivene štetne prakse unutar The Helsinki Schoola, ta je institucija izgubila velik dio svojeg dotadašnjeg ugleda. Čini mi se da je time otvoren prostor za prepoznavanje raznovrsnijih fotografskih praksi, pa je trenutačno teško izdvojiti jedno određeno obilježje koje bi definiralo finsku fotografsku scenu.

 

Djeluješ kao fotografkinja i istraživačica u području trans studija, a pitanja vidljivosti, brige i mogućnosti djelovanja ponavljaju se kroz cijelu tvoju praksu. Kako je rad u umjetničkom i akademskom kontekstu oblikovao tvoje razumijevanje fotografije i njezine sposobnosti stvaranja znanja?

 

Rad na sjecištu umjetničkog i akademskog konteksta smatram vrlo poticajnim. U svojem umjetničkom radu često pronalazim nadahnuće u teorijskim tekstovima. Obrazovanje u području rodnih studija potpuno je promijenilo način na koji promatram društvo oko sebe, a time i svoj odnos prema fotografiji. Vizualni prikazi poput fotografija imaju važnu ulogu u oblikovanju našeg pogleda na svijet. Mogu podržavati postojeće norme i strukture, ali ih mogu i razgraditi te nam pokazati nešto novo. Kao istraživačici trans studija koja se bavi nebinarnošću, posebno su mi očita ograničenja sposobnosti fotografije da stvara znanje unutar binarne optike. Nebinarnost je gotovo nemoguće vizualno prikazati. U cisnormativnom društvu naučili smo tijela, poze i druge vizualne znakove promatrati kroz binarnu podjelu te ih čitati kao ženske ili muške. Slično tome, ni invaliditet nije uvijek vidljiv. Bez popratne priče o bolesti moje bake promatrač je ne bi mogao iščitati iz fotografija.

Projekt Härmä / Hoar započeo je kada ti je otac ustupio arhiv snimaka nadzorne kamere koje dokumentiraju svakodnevni život tvoje bake tijekom posljednjih godina njezina života. Što si prepoznala u tim snimkama što te potaknulo da ih razviješ u fotografski projekt?

 

Meni je osobno, naravno, bilo iznimno dragocjeno vidjeti dokumentaciju bakine svakodnevice. Otkrila mi je dijelove njezina života koji su mi dotad bili nepoznati. Pregledavajući snimke, ubrzo sam u njima prepoznala i dimenzije koje su nadilazile to osobno značenje. Unatoč fiksnoj perspektivi kamere, te slike svakodnevice nose mnoštvo značenja. Imale su slikarsku kvalitetu proizašlu iz slučajnih spojeva kompozicije, načina rada kamere i osvjetljenja. Iznenadilo me kako je ta automatizirana kamera povremeno pretvarala svakodnevni prizor u nešto gotovo onostrano.

 

Kamera je inicijalno bila postavljena radi bakine sigurnosti i kao oblik skrbi na daljinu, a s vremenom je počela bilježiti njezinu svakodnevicu. Kako si promišljala odnos između brige i nadzora, osobito pri odabiru snimaka koje ćeš izložiti javnosti i onih koje će ostati privatne?

 

Odlučila sam da neću stvarati cjelovitu dokumentaciju bakina života niti pokušavati ispričati cijelu njezinu priču. Taj dio i dalje pripada njezinoj privatnosti. Pri odabiru snimaka vodila sam se brigom, pa sam izostavila trenutke njezine veće ranjivosti. Željela sam odabrati slike koje pokazuju da je bila snažna i sposobna čak i u devedesetim godinama života. Naposljetku, svrha nadzorne kamere bila je omogućiti joj kvalitetan život i ostanak u vlastitom domu unatoč bolesti.

Rad s intimnim snimkama bliske osobe, osobito onima koje nikada nisu bile namijenjene javnosti, zahtijeva pažljivo usklađivanje osobnog sjećanja i umjetničke odgovornosti. Kako je odnos s bakom utjecao na tvoju odluku o tome koje fotografije mogu postati dijelom projekta, a koje trebaju ostati privatne?

 

Nažalost, nisam imala priliku razgovarati s bakom o objavljivanju fotografija jer sam ih vidjela tek nakon što je preminula. Prije prve izložbe razgovarala sam s roditeljima o njihovu korištenju. U odabiru me vodio i odnos koji sam imala s bakom, kao i njezina želja da ja, kao njezina jedina unuka, budem njezina nasljednica i naslijedim njezine stvari. Te fotografije smatram svojim najvrjednijim nasljeđem.

 

Kamera je ostala u fiksnom položaju i proizvela tisuće snimaka bez fotografa koji bi upravljao trenutkom okidanja ili kompozicijom. Kako si odabrala i organizirala tu građu te kakvu ulogu u konačnom radu imaju neočekivani kadrovi, promjene boja i vizualne pogreške kamere?

 

Zaintrigiralo me hirovito ponašanje kamere. Na pojedinim snimkama proizvodi vizualne pogreške ili nestvarne boje, koje nisam naknadno obrađivala, dok u mraku stvara crno-bijele fotografije. Dvorište je ponekad prekriveno maglom, a katkad sunčeva svjetlost pada pod pravim kutom i stvara atmosferične prizore koji djeluju namjerno, premda su samo rezultat automatskih funkcija kamere. Mislim da ti elementi seriju odvode dalje od puke dokumentacije. Među tisućama fotografija intuitivno sam odabrala ove sekvence i pojedinačne snimke. Sekvencama sam željela istaknuti repetitivnu prirodu građe, ali i život u bakinu dvorištu. Pri svakom ponovnom pregledavanju arhiva i dalje pronalazim zanimljive nove pojedinosti. Kamera se još uvijek nalazi ondje, a imam i mnogo nerazvrstane građe nastale tijekom proteklih nekoliko godina. Još uvijek ne smatram da je serija završena. Ovisno o budućim izložbenim prostorima i formatima predstavljanja, možda ću iz arhiva prikazati i neke nove snimke.

Tvoja baka s vremenom nestaje s fotografija, dok ptice, srne, vegetacija i sjene u pokretu nastavljaju aktivirati senzor kamere. Zašto ti je bilo važno da se serija nastavi i nakon njezina posljednjeg pojavljivanja te kako život koji i dalje traje u vrtu oblikuje način na koji rad govori o žalovanju, sjećanju i odsutnosti?

 

U slijedu snimaka ponekad nastaju slučajne podudarnosti. Primjerice, baka i ptica koja se pojavljuje nakon nje zabilježene su u istim bojama, pa djeluje kao da se baka pretvara u pticu. Moja je baka vjerojatno promatrala životinje kroz kuhinjski prozor. Nastavak života prikazan u seriji otkriva da je dvorište dom mnogim živim bićima. Utješno je prihvatiti da se život nastavlja i nakon bakina odlaska.

 

Na Kranj Foto Festu Härmä / Hoar donosi duboko intimnu obiteljsku priču u javni prostor Tomšičeve ulice, gdje je susreću i prolaznici koji nisu namjeravali posjetiti izložbu. Što se događa s intimnošću kada izađe na ulicu i kako takav postav iznova oblikuje granicu između osobnog sjećanja i kolektivnog iskustva?

 

Ovakav postav na Kranj Foto Festu potpuno se razlikuje od načina na koje sam seriju predstavljala u galerijama, gdje sam upotrebljavala okvire i fotografije izlagala u prilično malim, intimnim formatima. Promatrači im se tada moraju približiti. U javnom mi se prostoru sviđa pomisao da bi rad mogla susresti i neka baka iz susjedstva koja inače ne posjećuje galerije. Koliko znam, ni moja baka nije često odlazila u galerije ili muzeje, pa je možda upravo ovakav prostor posebno prikladan za ovaj rad.

Postav na ulici omogućio je ljudima da rad susretnu neočekivano, izvan uobičajenog posjeta galeriji. Kako si doživjela taj odnos s festivalskom publikom i jesu li ti razgovori ili reakcije u Kranju otvorili neka nova tumačenja projekta?

 

Uvijek mi je lijepo čuti kako publika, potaknuta radom, promišlja vlastite odnose sa starijim članovima obitelji. Čini se da je upotreba sličnih kamera kao sredstva skrbi prilično raširena. Slušajući ta iskustva, shvatila sam da se težište serije s priče o mojoj baki premješta prema zajedničkom iskustvu skrbi za bliske osobe unatoč fizičkoj udaljenosti. Nadam se i da će takva promišljanja potaknuti publiku da vlastite arhive snimaka nadzornih kamera sagleda iz drukčije perspektive.

 

Na čemu trenutačno radiš i koje bi teme, pitanja ili fotografske metode željela istražiti u sljedećoj fazi svoje umjetničke i istraživačke prakse?

 

Trenutačno sam usredotočena na doktorsko istraživanje u području rodnih studija, u kojem primjenjujem metodu umjetničkog istraživanja. U sklopu projekta 117 nebinarnih osoba sudjelovalo je u izradi studijskih autoportreta u suradnji sa mnom. Svaka je osoba odabrala jedan portret za fotografsku seriju IN/VISIBILITY, koju objavljujem pod umjetničkim pseudonimom Jussi Lautu. S četrdeset osoba razgovarala sam o značenju procesa i odabranog portreta. Cilj je bio u studiju stvoriti utopijski prostor u kojem se nebinarni rodovi bezuvjetno priznaju te izraditi portrete prema uvjetima i željama samih portretiranih osoba. U svojem me istraživanju zanima kako se, odnosno može li se uopće, nebinarnost prikazati fotografijom. Želim istražiti mogućnosti nebinarnog predstavljanja izvan binarne optike.

Više o projektu potražite ovdje.

 

Zahvaljujemo Kranj Foto Festu i umjetnici na ustupljenim fotografijama postava izložbe.

 

Tekst je objavljen je u sklopu programa “Fotografske prakse: analize i dijalozi”, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.