S umjetnicom Deom Boticom razgovarala je Dora Meštrović.

“Lako je upasti u zamku turističkih pejzaža” – razgovor s Deom Boticom



Dea Botica (1995.) diplomirala je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svojoj se umjetničkoj praksi bavi temama identiteta, obitelji, tradicije i svakodnevice. Prethodno je istraživala ulogu mora i pomorstva u vlastitom obiteljskom nasljeđu u seriji fotografija Delta Oscar Mike, odlaskom na dvomjesečnu plovidbu teretnim brodom obalama Mediterana, Crnog mora te Zapada Afrike. Ovaj je rad ostvario značajan uspjeh te je izlagan na više samostalnih izložbi, uključujući i rodni otok Korčulu gdje je izlagala 2021. godine u galeriji 3VOLTA u Lumbardi.

U ciklusu fotografija Unutarnji otoci, autorica istražuje pitanje identiteta otoka, stavljajući fokus na geološki aspekt. Polazeći od vlastitog iskustva odrastanja na Korčuli, umjetnica kroz glavni motiv – kamen, proučava formiranje otočnih identiteta Inishmaana u Irskoj, Bornholma u Danskoj i Vrnika u Hrvatskoj. U ovome sam intervjuu imala priliku razgovarati sa suotočankom o tome što za nju znači otok, kako promišlja različite pejzaže te kako prikazati otok u vremenu hiperprodukcije turističkog sadržaja.

Izložba je dio programa Wi-Fi galerije udruge siva) (zona koju vodi Darko Fritz, a koja omogućava održavanje izložbi na Korčuli tijekom čitave godine. Ovakav je program značajan za grad udaljen od većih centara umjetnosti, a u kojem je većina kulturnih manifestacija sačuvana za ljetne mjesece. Više o djelovanju Wi-Fi galerije Sive zone pročitajte ovdje. Izložba je dostupna putem mobilnih uređaja spajanjem na Wi-Fi mrežu ‘siva) (zona’ na Trgu sv. Marka u Korčuli.

Zanimljivo je usred zime, u uspavanom Starom gradu, tik ispod katedrale imati priliku pogledati fotografsku izložbu, k tome lokalne autorice. Možeš li reći nešto više o seriji fotografija Unutarnji otoci?

Serija je nastala tijekom umjetničkih rezidencija u okviru europskog projekta Island Connect, gdje sam provela nešto manje od mjesec dana na dvije lokacije – u Irskoj i Danskoj. U Irskoj sam boravila u Limericku, a potom na srednjem otoku Aranskih otoka, Inishmaanu, koji je prikazan u ovoj seriji fotografija. U Danskoj sam boravila na otoku Bornholmu.

Fotografije reflektiraju moj osobni doživljaj identiteta otoka i podrijetla, istražujući kako pejzaž oblikuje otočne priče i identitete. Kamen se u ovom slučaju nametnuo kao zajednička metafora i poveznica između tri geografski udaljena otoka, koja unatoč razlikama dijele određene sličnosti.

Bornholm (Danska), iz ciklusa fotografija “Unutarnji otoci”

Različit je doživljaj kamena na ova tri otoka. U danskim se pejzažima čini sporednim, utilitarnim, dok u Irskoj oblikuje prostor, integralan je u oblikovanju pejzaža. Vrnik me, pak, podsjeća na dom, stoga mi daje osjećaj topline i sigurnosti. Njega si sama odabrala, on nije dio rezidencije?

Tako je. Ideja je proizašla iz želje da povežem rad nastao na rezidenciji s nečim što mi je osobno blisko – otokom koji ima posebno značenje za mene, ali i s otokom Korčulom. Kamen se prirodno nametnuo kao poveznica, dok se Vrnik nenametljivo uklopio u tu priču pridajući joj osobnu dimenziju.

Kako si odabrala poredak fotografija? Neupućeno oko ne razaznaje pejzaže Inishmaana i Bornohlma s obzirom na vegetaciju i kolorit koji se razlikuje od onog prisutnog na našim otocima. Uočavamo kontrast u odnosu na fotografije Vrnika gdje prepoznajemo bijeli vapnenac i zelenilo borova.

Razmišljala sam o poretku fotografija kako bi slijedile određenu narativnu logiku. Iako se na prvi pogled pejzaži mogu činiti nerazlučivima, odlučila sam ih spojiti umjesto razdvojiti. Htjela sam da serija funkcionira kao promišljanje pojma otoka i identiteta povezanog s krajolikom. Moglo bi se reći da su uočljive tri zasebne cjeline: prvi dio fokusira se na kamen u reljefu, zatim slijedi utjecaj čovjeka, a treći dio prikazuje natruhe turizma. Granice među njima ostaju fluidne, dok su otoci povezani zajedničkom niti.

Jedna od glavnih tema tvoje fotografija je dom, koju si preispitivala i u fotografskoj seriji Delta Oscar Mike. Kakvu ulogu ima dom u seriji Unutarnji otoci?

Mislim da je otok često shvaćen kao mikrokozmos. Pojmovi doma i otoka dijele mnogo zajedničkih elemenata jer dom ne mora nužno biti povezan s fizičkim prostorom – to može biti osjećaj povezanosti s osobom ili mjestom, koji pruža zajedništvo i sigurnost. U domu su ukorijenjeni nasljeđe, obiteljske priče i sjećanja.

Otok, s druge strane, zbog svoje izoliranosti često zadržava tradiciju i običaje duže nego druga okruženja. I dom i otok suočavaju se s vanjskim prijetnjama koje mogu unijeti nestabilnost. Kod otoka to mogu biti prirodne promjene ili pitanje iseljavanja, dok kod doma te prijetnje dolaze kroz prekid kontinuiteta, promjene unutar obitelji ili gubitak povezanosti.

Inishmaan (Irska), iz ciklusa fotografija “Unutarnji otoci”

Život na otoku ima brojne unutarnje odredbe “protiv kojih se ne može”, a koje uvelike oblikuju naše živote. Zbog svoje izoliranosti traži od stanovnika da mu se prilagode. Kada je vrijeme ružno i brodovi ne voze, s otoka se ne može otići. Udaljenost utječe na dostupnost službi, na trgovinu i na kretanje. Nekada se autsajderima čini kao da na otoku nemaju slobodu te ih pritišće ovisnost o prirodi. Mislim da život na otoku oblikuje i našu psihu tako da od nas traži da se više oslonimo na sebe same.

Aranski otoci u Irskoj izrazito su izolirani i često se smatraju čuvarima tradicionalne irske kulture. Podložni su ekstremnoj izolaciji i surovim vremenskim uvjetima, još izraženijim nego na našim otocima. Broj stanovnika ondje je znatno manji u usporedbi s, primjerice, Bornholmom.

Bornholm, s druge strane, nudi potpuno drugačiju priču – infrastrukturno je razvijen, s većom populacijom i iznimno aktivnom kulturnom zajednicom. Iako prirodno bogat granitom, danas nekadašnji kamenolomi predstavljaju simbol industrijske baštine te su prenamijenjeni u turističke atrakcije poput akumulacijskih jezera. U tom kontekstu, pejzaž Bornholma jasno pokazuje kako prirodne značajke i ljudske intervencije oblikuju život na otoku, utječući na njegovu kulturu, infrastrukturu i svakodnevicu.

Zanimljiv mi je pristup Aranskom pejzažu. Uobičajene su crno-bijele fotografije i fokus se često stavlja na vizualni dojam koji tvore suhozidi. Tvoje fotografije doživljavam intimnije. Kako si odabrala motive? Koja je razlika u fotografiranju poznatog pejzaža i stranog?

Kod stranih pejzaža specifično je to što sve izgleda novo i zanimljivo, no intuitivno pristupaš fotografiranju dok pokušavaš pronaći temu koja te zaista zanima. Lako je upasti u zamku turističkih pejzaža. Mene je kod Inishmaana posebno privukla sličnost s rodnim Račišćem – oba mjesta dijele onu tihu, uspavanu atmosferu. Na Inishmaanu nema automobila, sve djeluje kao da si na drugoj planeti, okružen morem i zelenilom. Sveprisutna su ista lica, uglavnom starijih stanovnika, što mi je bilo vrlo poznato. Fotografiranje tamo bilo je poput prepoznavanja obrazaca koji su duboko usađeni u moj doživljaj otoka.

Razlike među otocima bile su izrazite. Aranski otoci ostavljaju dojam tradicionalnog prikaza otoka – surovi, netaknuti, čuvari prošlosti. Bornholm, s druge strane, pokazuje koliko pejzaž može biti transformiran ljudskim djelovanjem. Kod Vrnika sam pronašla priču o povratku prirodi, ali i o utjecaju turizma koji mijenja percepciju otoka.

Vrnik postaje mjesto koje posjetitelji istražuju nekoliko sati, a zatim odlaze, često bez dubljeg razmišljanja o njegovom nasljeđu i značenju. Na nekoliko fotografija prikazala sam ljude leđima okrenute otoku, dok čekaju brodicu za odlazak, što mi se činilo simboličnim za brz, konzumeristički odnos prema mjestu.

Vrnik (Hrvatska), iz ciklusa fotografija “Unutarnji otoci”

Da, vrnički kamen ima dugu i zanimljivu povijest. Koristio se u izgradnji brojnih lokaliteta integralnih za našu baštinu. Njime su podignute stonske i dubrovačke zidine te sama katedrala sv. Marka u Korčuli. Izvozom vrničkog kamena diljem Jadrana, na tom je malom otoku ljudima omogućen dobar život. Čini se da se danas na naše otoke gleda vrlo površno, tretira ih se samo kao izvor dobre zarade i u fokus se stavljaju najatraktivniji elementi poput sunca i mora koje je lako prodati.

U kontekstu rastuće eksploatacije jadranske obale zbog turizma, tvoja je fotografija osvježavajuća jer pruža intiman pogled na otoke, pokazujući njihovu stranu koja danas nije toliko popularna, a zahvaljujući kojoj su stanovnici ondje opstali. Možeš li se osvrnuti na tu stranu svoje fotografije?

Da, ali mislim da sam tek zagrebla površinu. Iskustvo odrastanja na otoku i ponovnog povratka samo po sebi je specifično jer se toliko toga promijenilo, a promjene su i dalje prisutne. To je tema kojom ću se sigurno nastaviti baviti u svom radu. Često polazim od vlastitog iskustva, a fotografija mi omogućuje da stvari sagledam iz drugačije perspektive. Fotoaparat postaje posrednik između mog pogleda i okoline, pomažući mi da uočim detalje koje bih inače možda propustila, osobito one svakodnevne, koje zahtijevaju odmak od površnog promatranja.

Jedan od najvećih izazova kod fotografiranja bliskih tema jest pronaći način da ispričam priču koja je istovremeno osobna i univerzalna, kako bi bila razumljiva publici koja možda nema isto ili slično iskustvo.