Petar Dabac (Zagreb, 19. 6. 1942. – Zagreb, 20. 9. 2022.) bio je jedan od najagilnijih zagovornika fotografije u poslijeratnoj Hrvatskoj, regiji i ovome dijelu Europe. S medijem se započeo družiti u djetinjstvu, a ozbiljnije od 1960. godine kada počinje asistirati u atelijeru svoga strica, Toše Dabca. Njegov impresivan opus, vlastito stvaralaštvo, ali i briga o Tošinoj ostavštini i promociji, kao i vođenje galerije Arhiv TD u hodniku spomenutog ateljea, gdje je kroz dvadesetak godina prodefilirao impresivan broj važnih svjetskih i domaćih fotografskih imena, uz nevjerojatan entuzijazam i podršku koju je pružao svima koje je na svoj specifičan način, gotovo neprimjetno, “preobratio” u ljubitelje fotografije, samo su neki od podataka koji ovom prilikom ne mogu predstaviti cjelovitost njegovog kreativnog bića.
Zahvaljujući njegovom stvaralaštvu moguće je dobiti uvid u važne elemente znanja o fotografiji, koje je primjenjivao s lakoćom, gotovo redovito uz osmijeh, ponekad nudeći krišku torte, a ponekad tek “istiskujući” par rečenica kojima je sažimao zbivanja iz druge polovice 20. stoljeća. No unatoč znanju, njegov fotografski stav promovirao je prvenstveno život i sve moguće aspekte od kojih se on sastoji – ljubavi, tuge, prijateljstva, putovanja, hrane, cvijeća, erotike, zavirivanja pod suknju i osebujnih dnevnika.
Petar Dabac od najranije je dobi bio okružen fotografijama. Ako bismo romansirali njegovo djetinjstvo, mogli bismo reći da se, umjesto s loptama i olovnim figuricama vojnika, igrao s fotografijama koje je našao u ladici u roditeljskom domu, proučavajući zapise na poleđinama o tome, tko je snimljen i koga zapravo gleda. Do koje je mjere fotografija s jedne strane nijema otkrivao je po reakciji majke, koja o pojedinim fotografijama nije željela govoriti, a na sličan način i on se ponekad libio govoriti o vlastitim snimcima, ostavljajući jedan dio “mašti na volju”, kako to već fotografija čini svima onima koji u nju ozbiljnije zagledaju. Davno mi se učinilo da sâm ne govori dovoljno, nego stvari ostavlja djelomično nedorečene, uživajući u slobodi koju mu je fotografija omogućila. A u razgovoru koji je svojedobno vodio s Anom Opalić spomenuo je, kako mu je ponekad teško osvijestiti što je zapravo snimio, te je i sâm nakon razvijanja znao pozorno promatrati kadrove kako bi naišao na onu pojedinost koja ga je zaintrigirala.
U ranim radovima s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina osjeća je ozbiljnost pri promišljanju kadra. No ubrzo će uslijediti promjena zbog koje je trajno upisan na kartu suvremene hrvatske fotografije. “Samo srce dobro vidi, istina je oku nevidljiva.”, napisao je Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu, a što Petar Dabac smatra genijalnom misli za fotografiju. Je li ga srce vodilo u svemu što je snimio? Ranih šezdesetih godina počinje snimati ljude u kafićima, opuštene u razgovoru ili nervozne pri pokušaju da nešto objasne prijateljima. Primjećuje se dominacija sjena, dima, pokreta tijela. Atmosferu u kojoj je često boravio snima uporno, pripitomljavajući goste kafića, konobare i konobarice, sebe samog. Na izvjestan način, to su dnevničke priče koje pričaju o njemu, njima, nama samima.
Organske forme kapljica snima u drugoj polovici šezdesetih; one su poput prethodnica Packi, poigravanje s materijom koje je povremeno radio povezujući ih tijekom duljeg razdoblja u konzistentan ciklus nastao primarno iz potrebe za igrom. U radovima s početka 70-ih godina zamjećujemo pak eksperimentalne postupke – fotograme – koji u pojedinim slučajevima “razbijaju” fotografiju na njezine sastavne dijelove. Bili su predstavljeni u legendarnom časopisu SPOT, u kojem je jedan od osnivača bio i sâm Dabac. Karakterizira ih istraživanje i dovođenje u pitanje plošnosti fotografije, jer, kako je svojedobno zapisao Radoslav Putar, Petar Dabac “teško podnosi norme i utvrđene skladove, pa mu jedinstvena, ravna, klasična fotografska ploha nije mogla dostajati”.
“Samo sam se igrao, jer da sam išta ozbiljno razmišljao, nikad ništa ne bi napravio”, spomenuo mi je svojedobno u razgovoru opisujući procese istraživanja medija i slučajnosti do kojih je pritom dolazio. Iako je fotograme, uz ostalo, moguće očitati kao ornamentalne strukture, autorova je namjera bila istražiti mogućnosti koje pružaju tehnološki procesi uvjetovani propuštanjem svjetla na papir. Pritom nastale slojevite kompozicije međuigre svjetla i sjene bivaju dopunjene precizno određenim kolorističkim vrijednostima, a autor ostaje usredotočen na “nepromatrački” pristup fotografiji zavisan od unutrašnjih zakonitosti (a ne vanjskih događaja).
Iskustvo nepromatračke fotografije Petar Dabac objasnio je željom za postojanjem nevidljivoga fotoaparata kao mogućeg alata za dokumentiranje odsječaka stvarnosti kojoj u konačnici oduzima identitet, stvarajući gotovo apstraktne, “atematske” prikaze. No iako se činilo da nam tema izmiče, naposljetku bi se uvijek negdje pokazala, složena u odnosu na razdoblje, na osjećaj vremena, ili uklopljena u onaj predivan dnevnik Lieber Pero, koji je više puta presložio, uvijek iznova pokazajući kako je fotografija jedna magija i kako pomoću nje stvarnost uvijek može izgledati drugačije.
Dragi Pero, najvjerniji posjetitelj Galerije Spot, ali i svih drugih fotografskih događanja, bio je os oko koje se toliko toga okretalo zadnjih desetljeća. Zbog njega i povjerenja koje je imao u ljude nastavit ćemo tragati za slobodom koju je nastojao zabilježiti i predočiti u svojim fotografijama. Sačuvat ćemo sjećanja i istraživati Dabčeve “nefunkcionalne” fotografije (Annie le Brunn) kojima ništa nije prikazao, nije pripovijedao, niti iskazao stav, ili one snimljene “idiot”-kamerom, onako kao što je to i on činio, vjeran igri, poetici nezgode i slučaja.
Sandra Križić Roban
Autor fotografije: Nenad Roban
