Galerija Spot i Ured za fotografiju pozivaju na otvorenje izložbe Bombardelli: Otvoreni arhiv sjećanja, iskustava i urbanih mogućnosti umjetnice Duške Boban, koje će se održati u ponedjeljak, 11. svibnja 2026., u Galeriji Spot u 19:00 sati. Službeno otvorenje uz razgovor s autoricom kreće od 19:30 sati, a kao dio popratnog programa izložbe održat će se radionica “Prva kuća”, koju će voditi autorica izložbe 28. i 29. svibnja u Galeriji Spot. Izložba ostaje otvorena do 29. svibnja 2026.
Duška Boban, iz serije “Konvektivni oblak nad morem”, 2026.
Rasprostraniti kuću u sebi – Duška Boban i Vuko Bombardelli
“I stoga, ako zadržimo snove u sjećanju, ako premašimo puko prikupljanje točnih uspomena, komadić po komadić, kuća izgubljena u mraku vremena počinje se nazirati.”
Gaston Bachelard 1
Kako arhivirati nešto veće od onog, što možemo spoznati? Na primjer, prostor, vrijeme, društvenu zbilju kojoj nismo nazočili nego samo slušali o njoj, nesigurni je li verzija koju čujemo točna? Kako u mali format pretvoriti nečiji rad koji je izmješten od očiju gledatelja, za koji znamo da je postojao, no nemoguće ga je “prevesti” za potrebe izložbe, jer se njegovi razmjeri mjere obroncima koji obavijaju grad? Koji je umjetnički postupak primjeren da bi se osvijestilo kako svaki od pozorno promišljenih volumena koje je Vuko Bombardelli projektirao svoj referent ima u društvu, koje se u međuvremenu promijenilo? Što učiniti kad današnje društvo više ne prihvaća prijašnje vrijednosti, jer je ono stvoreno, projektirano i naslijeđeno obilježeno socijalizmom koji je postao nepopularan i treba ga pod svaku cijenu izbjeći?
Duška Boban svoj projekt u trajanju Vuko Bombardelli: Otvoreni arhiv sjećanja, iskustava i urbanih mogućnosti razvija na više razina i u nekoliko medija. Istraživanje temelji na metagenealogiji u osnovi koje je terapeutski pristup, koji se u njezinoj izvedbi raslojava i pred publiku donosi niz podataka o otkrićima umjetnice o samoj sebi i svojoj obitelji. Uz ostalo, otkrivaju se veze među ljudima i prostorima, koje su postojale u vremenu. Za tim je odnosima dobro posegnuti zbog odmaka od aktualnih obrazaca ponašanja i ograničenja koja pred nas postavljaju drugi. Možda će to pridonijeti razumijevanju određenih situacija; možda ćemo osvijestiti problem s kontinuitetom sjećanja. Duškin projekt nudi barem kratkotrajno zalječenje za kojim žudimo, dok istodobno, tuđi postupci i opće nerazumijevanje i nadalje ugrožavaju naš misaoni i emocionalni integritet.
Termin metagenealogije podrazumijeva postupke koji su istodobno i umjetnički i terapeutski, no mene zanima kako prefiks meta dodatno iskoristiti uz Duškinu izložbu. Kako pomoću fotografija, filmskih isječaka, obiteljskih i arhitektonskih foto albuma te makete kioska koji je Bombardelli postavio na dnu tadašnje Solinske ceste, u koji simbolički utječu njegova raznovrsna graditeljska iskustva, ukazati na potrebu (ili barem namjeru) stvaranja meta-arhiva ideja i realizacija u području urbanizma i arhitekture? Sve navedeno svjedoči o bitnoj promjeni u Splitu druge polovice 20. stoljeća, zbog koje su prostorni odnosi i društveni interes dosegli visoku razinu. Razinu koja je danas, kako vidimo, prepuštena osporavanju.
Duškin umjetnički pristup ne pristaje na logiku koja prevladava u arhivima, na hijerarhiju koja proizlazi iz jedinstvenog gledišta ustrojenog prema tuđim pravilima. Ona se odlučuje za istraživanje odnosa ostvarenih pogledima niz ulicu i prema susjednoj kući; nju zanima ritam izmjene volumena i način strujanja zraka, konfiguracija obale koja se polagano ispire i u liniji koje se susreću majčina i očeva obiteljska linija, jedna Zagore i druga mora. U nizu postupaka, umjetnica vrednuje vlastito nasljeđe, obitelj iz koje je potekla, albume koje je gledala, uzimajući u obzir i one koji joj nisu u potpunosti dostupni (jer potreba za skrivanjem također je imanentna arhivskoj građi, potencijalno namijenjenoj za budućnost).
Sve je ovdje – i Marjan i Spinut, dim iz tvornica u Kaštelanskom zaljevu i spoj modernizma te kamene rustike na pročeljima stambenih višekatnica. Stepenice prema terasi kuće s koje se pruža pogled na moderni Split, more i planine, pa i spomenici – onaj devastiran u Košutama i drugi sačuvan u Ruduši. Arhivu pripada i 8mm film; snimio ga je Vuko Bombardelli za vrijeme prvomajskog piknika u Sinjskoj krajini, dok hedonizam njegove Plave magistrale filmskom kamerom bilježi jedan drugi arhitekt, Duškin stric, Natko Boban. Sve ove naizgled pokidane veze Duška aktivira ponašajući se ne kao čuvarica nekog imaginarnog arhiva nego kao osoba koja ostvaruje pravo na njegovo formiranje. I upravo je to pravo bitna značajka njezina postupka, više nego sam nastanak stvarne (ili digitalne) zbirke prikupljenog materijala. U osnovi feministički, njezin pristup osvještava potrebu mijenjanja standardnih arhivističkih postupaka u korist onih, gdje su sudionici ujedno vlasnici procesa, sposobni upravljati sadržajem, prostorom, vremenom, pa tako i ovom osobitom izvedbom arhiva. Na ovaj način, umjetnica sudjeluje u kontinuiranom, cirkularnom procesu samoarhivističke prakse, komunicirajući društvo kakvo želimo, da bude zapamćeno.
Sandra Križić Roban
1 Gaston Bachelard, Poetika prostora, Zagreb: Ceres, 2000., 72. Prijevod s francuskog Zorica Ćurlin.
Duška Boban, Kiosk za cigarete, iz projekta “Vuko Bombardelli: Otvoreni arhiv sjećanja, iskustava i urbanih mogućnosti”
Duška Boban je vizualna umjetnica iz Splita koja djeluje na sjecištu fotografije, umjetničkog istraživanja i aktivističkih praksi. U središtu njezina interesa su kolektivno pamćenje, modernistička baština i socio-ekološka pitanja prostora. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje Univerziteta u Ljubljani završila je poslijediplomski studij s radom “Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća”. Na istom sveučilištu trenutno pohađa interdisciplinarni doktorski studij.
Uz umjetnički rad, kontinuirano je aktivna u obrazovanju, predajući fotografiju i medije u Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju Split, a za različite zajednice i dobne skupine vodi i radionice – uključujući programe terapeutske fotografije. Njezini projekti često povezuju umjetničku produkciju s pitanjima građanske participacije i prava na grad, pa je tako 2011. pokrenula građansku platformu Inicijativa za Marjan s ciljem podizanja svijesti o očuvanju Park šume Marjan. U suradnji s Hrvatskim pomorskim muzejom Split objavila je knjigu Amorella – ploveći grad (2019.), koja razmatra splitsko brodograđevno nasljeđe u okviru šireg istraživanja urbaniteta. U sklopu natječaja RADNIČKO, 2024. godine realizirala je fotografsku instalaciju Arhitekstura na zgradi Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Njezine fotografije nalaze se u zbirci Galerije umjetnina Split.
Popratni program:
- Vodstvo izložbom i razgovor s autoricom, 11. svibnja 2026., 19:30, Galerija Spot
- Radionica “Prva kuća” u vodstvu autorice izložbe, 28. i 29. svibnja 2026., 18:30 – 20:30, Galerija Spot
