20. – 29. 4. 2026.
Fotografije postava izložbe: Ivan Buvinić
“You can take a good picture of anything”, izjavio je William Eggleston, jedan od najutjecajnijih fotografa druge polovice 20. stoljeća, čije su fotografije u boji američkog juga promijenile tijek razvoja fotografskog medija. Susan Sontag zapisala je da se u “njenim ranim desetljećima od fotografije zahtijevalo da bude idealizirana slika”.1 Pojednostavljeno rečeno, lijepa fotografija bila je fotografija lijepog, da bi se vremenom fotografi – osobito oni ambiciozni profesionalci, “čija djela dospijevaju u muzeje”,2 okrenuli prema običnim, kičastim ili pak ispraznim temama, redefinirajući što je lijepo, a što ružno, kako u fotografiji tako i u stvarnome svijetu.
Ilija Jan Vuletić u izložbi Čuvajte me, oštri psi također pažnju posvećuje običnome: odbačenome i strašnome, ali u ovome slučaju razotkrivajući intimnu temu. Što je muškarac, kako on izgleda, kako se ponaša, mora li biti agresivan i može li iskazati nježnost, te kako prekinuti krug toksičnog maskuliniteta neka su od pitanja koje postavlja izložbom, a na koja nas navodi poetski tekst ispisan na CD-ovima postavljenima u prostoru. Za razliku od tipičnog popratnog teksta u obliku eseja, poezija manje objašnjava, a više sugerira, ostavljajući otvoren prostor za interpretaciju, čineći društvo fotografijama.
Crno-bijele fotografije narativno su najpovezanije s tekstom, dok one u boji asocijativno povezuju niti priče. Serija prikazuje oštećene karoserije automobila, zaraslo šipražje, oružje i ožiljke, dok je heklani tabletići, ćilim i drvena krunica oko retrovizora smještaju u nostalgično balkansko okruženje. Nostalgija na Ilijinim fotografijama pak nije romantična, autor ne žudi za nekom idealnom prošlošću, već stvara svijet u kojem prihvaća stvari onakve kakve jesu, sa svojim dobrim i lošim stranama. Taj fiktivni svijet satkan je od fragmenata osobnih iskustava, priča prijatelja i nasumičnih scena koje susreće u okolini. Na taj način, stvara se odnos između osobnog i šireg shvaćanja teme maskuliniteta. Zakoračujući na automobilske tepihe, koji ambijent automehaničarske radnje s fotografija prenose u prostor galerije, posjetitelji su pozvani proživjeti priču iz prve ruke.
Dora Meštrović
1 Sontag, Susan. “Amerika, viđena kroz fotografije, mračno.” u: O fotografiji, Osijek, Naklada EOS, 2007., 28.
2 Isto.
Ilija Jan Vuletić (Zagreb, 2001.) nakon osnovne škole upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu te potom Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Fotografijom se počinje ozbiljnije baviti 2020. godine, u početku kroz street fotografiju bez jasno definiranog konceptualnog polazišta. Prvi snažniji poticaj prema umjetničkoj fotografiji pronalazi u radu Williama Egglestona, koji ga potiče na promišljanje o značenju vlastitih fotografija i potencijalu njihova izraza. U tom razdoblju fotografira motive stereotipne balkanske arhitekture. Kasnije se upoznaje s radovima Bryana Schutmaata, Gregoryja Halperna, Raymonda Meeksa, Mikea Brodiea i drugih autora unutar tradicije tzv. lyric documentary fotografije. Na njegov današnji pristup fotografiji osobito utječu Alec Soth i Matthew Genitempo, zbog kojih fokus svoga rada pomiče s izravnog prikaza objekata prema fotografiji kao metafori ljudskog stanja. Njegovi radovi bili su izloženi u predvorju Foto Studio Centra u Ilici 2024. godine. Godine 2025. samostalno objavljuje kratki zine Trust and Bleed, u kojem tematizira dječačku traumu.
