Margina omogućuje duhovnu slobodu
* Razgovor sa Žarkom Vijatovićem vodio je Saša Šimpraga. Razgovor je preuzet sa portala zarez.hr
Razgovarali smo s fotografom i poznatim akterom zagrebačke umjetničke scene ’80-ih u povodu njegove izložbe “Na rubu” u Muzeju suvremene umjetnosti.
Izložba fotografija Žarka Vijatovića naslovljena Na rubu održana je, u suradnji s Francuskim institutom u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti (kustosica LeilaTopić) u svibnju i lipnju 2016., što je i povod ovom razgovoru s autorom u kojem se dotiče i sjećanja na neke od protagonista umjetničke scene.
Sjećate li se nekog trenutka koji je prošao nezabilježen fotoaparatom, a da ga pamtite do danas?
S Nadom i Julijem Kniferom bio sam 1994. u Centru Pompidou na izložbi Manifesti. Knifer je sudjelovao na toj izložbi. Fotografirao sam ga ispred ikona moderne umjetnosti, radova Duchampa, Mondriana, Beuysa, Reinhardta i ostalih. U jednom trenutku primjetio sam Julija u kutu izložbenog prostora. Sve je bilo u nekakvom savršenstvu: njegova poza i prostor koji ga je okruživao. Pomislio sam ga fotografirati, no dok sam podigao fotoaparat, te magije je nestalo. Ni danas mi nije jasno zašto ga nisam zamolio da ponovi tu pozu.
U jednom intervjuu navodite da imate dva pristupa: onaj fotografiji kao dokumentu i onaj gdje se radi o stanju prirode stvari. Možete li to obrazložiti?
Krajem osamdesetih počeo sam se baviti fotografijom, isprva stidljivo, a onda nakon određenog vremena, pokušaja i pogrešaka, shvatio sam da za mene fotografija postaje polje primarnog interesa. Već od samog početka primjenjivao sam dva pristupa. Dokumentarni, kojim sam bilježio umjetnike, ateliere i zagrebačku likovnu scenu koja je bila jako živa, i pikturalni u kojemu je fotografija bila bliska slici. Možda je to u tom trenutku bilo čudno, no vrlo brzo otkrio sam u slikarstvu rad Gerharda Richtera koji je radio usporedo na sasvim različitim izričajima. I to mi je bio poticaj za nastaviti.
Vaša izložba u zagrebačkom MSU naslovljena je Na rubu. Što ste izložili?
Na izložbi u MSU-u predstavljene su fotografije rubnih područja tri grada: Londona, Pariza i Zagreba. Tu se gradski prostori miješaju s prirodom. Na prvi pogled su neprepoznatljivi, a ono što ih povezuje je magla. Magla ih obavija poput neke ljudske emocije, nostalgije i za mene posjeduje izuzetnu likovnost. Priroda se tada ponaša poput umjetnika i ti prizori su u stanju likovnog ready-madea.
Postoje li razlike u maglama s obzirom na gradove ili mjesta u tim gradovima koje ste fotografirali?
Magle su samo jedan segment moga rada. Dosta su rijetke u Parizu u kojemu živim. No imao sam sreću da su mi se dešavale u Londonu, Orleansu, Trouvilleu, Zagrebu. Postoji cijeli spektar magli. Prošle godine imao sam sreću zabilježiti u Zagrebu maglu koju sam godinama čekao.
Jeste li prepoznavali neke gradove u drugima? Koji su vam važni i zašto?
Najviše sam prepoznavao Zagreb u drugim gradovima. Zato sam i odlazio u rubna područja gdje je to i vidljivo. Na neki sam način i tražio Zagreb u njima. To je pogled jednog imigranta koji je neiskorijenjen iz grada iz kojeg je otišao, a neukorijenjen u gradu u koji je došao. Tražio sam nešto što više ne postoji ni u jednom od tih gradova. Nešto što postoji samo u mojoj glavi kao sjećanje. Danas mi je Zagreb važan kao sjećanje, a Pariz, gdje živim, kao prostor slobode.