Mario Matoković “Mjesta koja imaju razloga postojati” u Galeriji VN

Mario Matoković

“Mjesta koja imaju razloga postojati”

Galerija VN

OTVORENJE IZLOŽBE: 27. 4. 2021.

Iz teksta kustosice izložbe Tanje Špoljar izdvajamo:

“Radovi 200 000 koraka i Hu0Na1 koje je objedinila ova izložba, bave se složenim odnosom čovjeka i prirode, kao i istraživanjem nudi li prisutnost tijela u prirodnom okolišu mogućnost za transformaciju. Ovim radovima je, ako se prisjetimo njegova opusa, Matoković napravio odmak od svoje dotadašnje umjetničke prakse koja je bila izrazito kritički nabijena, analizirala devijacije u društvu, osobito u lokalnom socijalnom i političkom kontekstu. Iako je već u nekim ranijim radovima koristio vlastito tijelo do granica iscrpljenosti te istraživao performans trajanja i izdržljivosti (To all of those people who destroyed my city, 2017.) ili koristio krajolik kao temu (Uncertain spaces I, 2018., Strahote prirode, 2014.), tek je u radu 200 000 koraka ozbiljnije zakoračio prema istraživanju vlastitog psihofizičkog stanja i unutarnjeg svijeta. I to kroz čin hodanja u prirodi.
200 000 koraka nastao je na rezidencijalnom boravku Art Omi u Americi 2019. godine. Autor je odlučio potpuno nepoznati i novi prostor istraživati kretanjem. Petnaest je dana hodao po par sati, prehodavši sveukupno 150 kilometara, bilježeći usput trenutke nelagode i straha analognom kamerom i sakupljajući biljke kojima je crtao na papiru vizualne skice psihičkog stanja. Svaki performans na neki je način pokušaj da stupimo u vezu sa sobom i svijetom, često kroz ponavljanja neke osnovne radnje. Hodanje ta nastojanja potencira jer se sastoji od beskrajnog ponavljanja banalne radnje, stavljanja noge pred nogu. Upravo u tom raskoraku između tla i zraka, repeticijom tog nabijenog trenutka koji se već jest i još nije dogodio, nastaje nešto. Je li to misao, prepuštanje, prisutnost, odsutnost, vraćanje k sebi, prisjećanje, ozdravljenje, ponovno otkrivanje, zaboravljanje, to zna samo hodač. Hodanje nikada nije isto dva puta, ono je uvijek put u nepoznato, sakupljanje, ostavljanje traga, makar nevidljivog, želja da se bude drugdje, nikad na istom mjestu, čista potreba za kretanjem, odmak od sebe, od drugih. Ono je i sve i ništa od toga, tek naznaka blagog osvajanja prostora, tenzija onog što je prošlo i što tek dolazi, a zapravo više od svega, sada i ovdje.”