Obrisi queer umjetničke fotografije u Hrvatskoj

Leopold Rupnik piše o queer fotografiji na domaćem području s naglaskom na umjetnički rad mladih autorica i autora, čiju praksu navodi kao reprezentativnu za politiku suvremenog doba.

Kada je riječ o problematici arhiviranja i dokumentiranja queer[1] kulture i povijesti, Ann Cvetkovich u knjizi An Archive of Feelings: Trauma, Sexuality, and Lesbian Public Cultures argumentira da institucionalizirani arhivi zanemaruju queer povijest i kulturu koja time ne postaje dio službenih povijesti.[2] Cvetkovich uz to navodi da baš zbog toga što su queer kultura i povijest obilježene traumom koja je utkana u postojanje cijele marginalizirane (i brisane) zajednice, znanja, dokumentacija i povijest LGBTIQ+ zajednice često svoje mjesto ne nalaze u arhivima jer je proživljenu traumu teško sažeti u bilo kojem od medija i stoga su povijesti sadržane u raznim medijima porozne, disocijativne, nedosljedne i obilježene zaboravom.[3] Argument teškoći dosljednog arhiviranja queer povijesti i kulture može se naći i kod Elizabeth Freeman u knjizi Time Binds: Queer Temporalities, Queer Histories u kojoj autorica opisuje zadanu kronološku normativnost koja se javlja kod heteroseksualne populacije koja najčešće slijedi norme socijalne reprodukcije i produktivnosti unutar kapitalizma, a koja, pak, nije prisutna kod queer osoba koje često ne slijede taj nametnuti, linearni razvoj  narativa unutar povijesnih okvira. Kada se ti argumenti uzmu u obzir, razumljivo je zašto je u sklopu bilo kakve (i nacionalne) historiografije teško govoriti o dosljednosti dokumentiranja queer kulture i života te zbog čega i sam tradicionalni koncept arhiva nije dostatan kako bi se vjerno prikazali svi aspekti queer povijesti i kulture. Kako pritom u Hrvatskoj trenutačno ne postoji arhiv koji se aktivno bavi arhiviranjem queer fotografije, razumljivo je kako je teško pronaći povijesnu točku njezinih početaka. Međutim, kako je već i prethodno u ovom paragrafu istaknuto, nije ni nužno da se takav uobičajeni kronološki slijed nameće bilo kojoj vrsti fotografije da bi se time uspostavio njezin (povijesni) legitimitet. Jedan anegdotalni događaj iz svijeta umjetnosti i fotografije, koji možda u toj formi medija fotografije prvi zrcali problematičan pristup prema homoseksualnosti i shodno tome komentira pogled javnosti na položaj queer osoba u društvu, općenito je proizašao iz reakcija na fotografije Mije Vesovića u 127. broju omladinskog lista Polet iz 1980. godine jer su se u njemu u sklopu sportske reportaže pronašle fotografije Dinamovog golmana Milana Šarovića kako nag izlazi iz bazena.[4] Iako, kako navodi Karol Radziszewski u razgovoru sa Željkom Serdarevićem u desetom izdanju časopisa DIK Fagazine iz 2016. godine, kod Vesovića nije postojala namjera da homoerotizira Šarovića, reakcije javnosti bile su dovoljne da se taj broj povuče iz prodaje i zabrani.[5] Javni istup i napori feministkinja, koje su protestirale protiv nepravomoćne zabrane časopisa pozivajući se na nejednak tretman ženske i muške golotinje, rezultirali su time da se po prvi puta u povijesti na našim prostorima poništi sudska presuda povezana s cenzurom umjetnosti.[6] Pet godina kasnije, Mio Vesović u Galeriji suvremene umjetnosti izlaže jednako homoerotski kodirani fotografski ciklus Rosebud. Na fotografijama je prikazan torzo mladića koji se nadražuje ružom, dok je plakat izložbe prikazivao istu temu s izloženih fotografija. Unatoč prijašnjoj cenzuri fotografovog rada, koja je također prikazivala mušku nagost i koja bi se dala iščitati u homoerotskom ključu, ova izložba nikad nije bila cenzurirana, što označava uspjeh protesta protiv ranije cenzure Vesovićevog rada.[7]

 

O počecima suvremene umjetničke queer fotografije i njenoj proliferaciji danas također je iz prethodno spomenutih razloga teško govoriti iz perspektive jednog događaja kao centralne prekretnice, međutim, svakako je moguće govoriti o uzročno-posljedičnim vezama pojave što većeg korpusa queer fotografije i političkih mijena u Hrvatskoj. Jedan takav događaj, koji je svakako utjecao na razvitak queer fotografije i umjetnosti, donošenje je Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola koji je 2014. godine omogućio istospolnim parovima[8] da imaju jednaka prava kao i heteroseksualni, bračni partneri, izuzev prava na posvajanja djece.[9] Dok se prije izglasavanja partnerstva prominentno u domeni queer fotografije ističu radovi Ane Opalić, koji prema riječima likovne kritičarke Tihane Bertek u osvrtu na fotografski ciklus Martina (dnevnički zapisi 2009. – 2020.) u četvrtom izdanju časopisa Fotoxt iz 2020. godine, već od 2003. godine s Opalićinog nastupa na Venecijanskom bijenalu aktivno uključuju lezbijske teme,[10] mnogi suvremeni queer fotografski radovi pojavljuju se na sceni tek nakon 2014. godine. Bilo da je riječ o pukoj slučajnosti s godinom koja koincidira s donesenim Zakonom o životnom partnerstvu istospolnih osoba ili ne, mogući argument tomu da bračna jednakost svakako ima važnih implikacija na živote i prikaze LGBTIQ+ osoba daje David M. Halperin u knjizi How to be gay u reizdanju iz 2012. godine. Navodi kako bračna jednakost podrazumijeva da LGBTIQ+ osobe traže normalnost unutar heteroseksualne zajednice i da se time asimiliraju heteroseksualnim identitetskim i obiteljskim politikama pa se u tom slučaju prema mišljenju Halperina počinju veličati ideali poput konvencionalnosti i prosječnosti obiteljskog života. Iako njegov tekst kritički govori o tome da LGBTIQ+ osobe same sebe podliježu društvenim standardima kako bi se uklopile,[11] Gemma Rolls-Bentley u svojoj knjizi Queer Art: From Canvas to Club and the Spaces Between navodi kako tema doma i obiteljskog života za queer osobe iz perspektive umjetnosti nužno ne mora biti povezana s heteronormativnošću. Prema riječima Rolls-Bentley, queer osobe zbog svoje povijesti nisu imale nacrt toga što za njih kao queer osobe dom znači pa tako upravo one same mogu prekrojiti pojam doma prema svojim standardima – pogotovo u jeku cenzurirajućih i opresivnih politika.[12] Osim prikaza obiteljskog života ili života unutar doma queer ljudi, Rolls-Bentley navodi da je važan segment queer umjetnosti i reprezentacija te autentičnost queer življenju koje se zbog fobije prema queer osobama često briše ili se iz straha kodira tako da bude što suptilnija i samo čitljiva queer zajednici. Svakim zauzimanjem vizualnog polja, queer osobe preuzimaju narativ u svoje ruke i aktivno se bore protiv homofobnih i transfobnih narativa.[13]

 

U tom duhu, umjetnička queer fotografija[14] nakon izglasavanja životnog partnerstva za istospolne partnere u Hrvatskoj i prema svjetskim strujanjima u queer umjetnostima, poprima teme koje se značajno nadovezuju na pitanja i vidljivost života queer osoba, njihove reprezentacije na pragu dihotomije javnog i privatnog te (samo)reprezentacije. Prije spomenuti fotografski ciklus Ane Opalić Martina (dnevnički zapisi 2009. – 2020.) bavi se, primjerice, dokumentacijom života njezine partnerice Martine koju fotografira u različitim ambijentima, bilo u privatnim prostorima u sklopu njihovog doma ili u javnim prostorima, te emocionalnim stanjima u kojima ju zatiče. Fotografije su dobar iskaz toga kako fotografkinja koristi intimnu temu koja nije samo studija lika njezine partnerice, već i tihog prikaza njihove međusobne dinamike i koliko je partnerica pušta u svoj intimni prostor.[15] Luka Pešun u svom fotografskom ciklusu Radite to u svoja četiri zida iz 2019. godine propituje partnerske i druge neheteronormativne oblike odnosa queer osoba koristeći homofobnu krilaticu “radite to u svoja četiri zida” kao vrstu ironije kojom želi prikazati na koji način queer osobe žive u sigurnosti svojih domova, ne podrazumijevajući pritom da queer ljudi i trebaju ostati skriveni u toj domeni. Pešun u svojem fotografskom radu uspijeva uhvatiti različite queer svakodnevice u kojima želi istraživati i normalizirati različita životna iskustva i oblike prakticiranja partnerstva u njihovoj intimi.[16] Hrvatsko-njemački fotograf Matthias Dürr u sklopu svog fotografskog ciklusa 24 BACI iz 2024. godine u suradnji s udrugom Proces snima različite LGBTIQ+ parove u trenutku poljupca. U njegovom radu običan čin iskaza ljubavi nije samo prikaz univerzalnosti ljubavi u svim oblicima, nego je i aktivističko djelo koje propituje koliko ljubavni zanos očitan u poljupcu između dvoje istospolnih osoba i dalje izaziva negativne društvene reakcije.[17] Nastavljajući se na reprezentaciju ljubavi, doma i obitelji unutar queer zajednice, Benjamin Strike svoju fotografsku seriju Volim te bez ali iz 2020. godine posvećuje portretima roditelja LGBTIQ+ osoba koji uz svoje portrete dijele i osobne priče o tome kako podržavaju svoju djecu koja su queer. Baš zato što ulazi u perspektivu roditelja queer osoba, Strike nudi nadu za boljom budućnošću koja nije samo prepuštena isključivo aktivizmu queer osoba, već uključuje i saveznike i saveznice izvan zajednice koji svojom podrškom pomažu u brisanju društvenih stigmi koje obilježavaju LGBTIQ+ osobe.[18] Dok se Strike bavi pitanjem prihvaćanja LGBTIQ+ osoba na kolektivnoj razini, Denis Butorac se u fotografskom ciklusu Poslanica iz 2019. godine bavi pitanjem prihvaćanja queerstva i drugotnosti unutar vlastite obitelji, polazeći pritom od toga kako je njegova potraga za autentičnim identitetskim izričajem povezana i s njegovim djetinjstvom i odrastanjem u konzervativnoj slavonskoj sredini u kojoj nije imao osjećaj da se može u potpunosti izraziti.[19] Jedan od važnih medija kroz koji se multimedijski umjetnik Karlo Štefanek izražava je i fotografija pa je tako u prošlogodišnjem performativnom radu 139 Letters to Noa Marlo pridružio i ciklus autoportreta u vrtu na kojima bilježi svoja emocionalna stanja tijekom boravka na njujorškoj rezidenciji. Svakoj od fotografija pripada i po jedno nikad poslano pismo u kojem se obraća stvarnom, ali djelomice i fikcionaliziranom Noi Marlu i time razotkriva najintimnije kutke svojih misli i osjećaja koje gaji prema njemu. Queer ljubav iz Štefanekovog rakursa ne može se uklopiti u tradicionalni format heteronormativne ili platonske ljubavi, no ti ljubavni osjećaji zbog toga nisu manje reprezentativni za queer; fotografije i pisma otkrivaju kako ljubav ne mora uvijek dolaziti samo u jednom obliku da bi je se moglo tako i klasificirati.[20]

 

Reprezentacija LGBTIQ+ zajednice dolazi u različitim oblicima pa tako multimedijski umjetnik Petar Vranjković u ranijem fotografskom radu 2002., koji prvi put izlaže 2020. godine, dokumentira LGBTIQ+ osobe u svojim sigurnim prostorima. Autoportreti na polaroidima hvataju trenutak života osoba iz zajednice koji svojim pristankom na autoportrete i kroz razgovor s Vranjkovićem daju vidljivost zajednici koja se često radi straha od reakcije javnosti ne razotkriva, dajući Vranjkovićevom radu važan aktivistički moment u mapiranju LGBTIQ+ zajednice u Hrvatskoj.[21] Posvetu LGBTIQ+ zajednici daje i Matej Jurčević s fotografskim ciklusom I get so lonely, life in magazines iz 2021. godine u kojem fotografija instalaciju koju je u svojoj sobi napravio od kolaža modnih fotografija i drugih pronađenih predmeta. Svaka od tih fotografija na svojstven se način bavi Jurčevićevom vlastitom dekonstrukcijom maskuliniteta i queer identiteta u okvirima njegovog odrastanja u konzervativnom dijelu ruralne Hrvatske te kroz njih Jurčević promatra kako svi njegovi izrazi identiteta supostoje uz utjecaj njegovog katoličkog odgoja. Naslov rada preuzet je iz pjesme transrodne glazbenice SOPHIE koja kroz fotografsku instalaciju, koju joj Jurčević posvećuje, ostaje ovjekovječena kao internacionalni simbol dosega LGBTIQ+ umjetnosti i izuzetnosti.[22] Nina Đurđević je, pak, u svojoj seriji fotografija Pet i petnaest iz 2016. godine pratila svakodnevicu transrodnih osoba, dokumentirajući tako njihove aktivnosti točno u pet sati i petnaest minuta poslijepodne. Svojim fotografskim konceptom Đurđević normalizira iskustva transrodnih osoba prikazujući ih kao prosječne građane i građanke koji se po svojim dnevnim migracijama, izgledom i stilom života ni po čemu ne ističu iz mase. Portretirane transrodne osobe, koje Đurđević predstavlja, ostvarene su osobe koje ponosno nose svoje identitete i Đurđević svojim fotografskim pristupom prema fotografiranim subjektima izbjegava patetiku koja bi vodila u to da ih se prikazuje kao žrtve ili kao iznimke koje postoje samo u kontekstu vlastite boli.[23] O jednom važnom dijelu zajednice govori i fotografski ciklus My Queens iz 2017. godine pokojne fotografkinje Ines Kotarac koja je dokumentirala djelovanje zagrebačkog drag kolektiva House of Flamingo. Fotografije prikazuju različite trenutke iz života članica kolektiva koje svoju ekstravagantnost ne pokazuju samo na sceni, već u javnom prostoru ili iza pozornice, a svaka od fotografija također je posveta i trudu, radu i umjetničkom zanatu draga. Narativ koji Kotarac stvara nije samo o članicama kolektiva i njihovom osobnom značaju draga, nego i o tome što drag kao umjetnički izričaj znači i za lokalnu kulturnu scenu.[24]Kako se queer zajednica može pronaći i u narodnoj baštini propituje, pak, Sanjin Kaštelan serijom fotografija iz 2022. godine za 20. godišnjicu Queer Zagreba. Plakati s njegovim fotografijama sadrže razgolićene muškarce koji na sebi nose različite etno odjevne predmete. Sadržaj fotografija išao je pod ruku s temom 20. Queer Zagreba koji je u fokusu imao teme queera koji se može interpretirati kroz folklor, tradiciju i običaje te kako su seksualnost i rod također važan dio etnografskih istraživanja koje ne treba zanemariti.[25] Mapiranjem homoseksualnosti kroz pojmove tijela i požude bavi se Lara Varat u fotografskoj seriji Desire Paths iz 2022. godine.[26] Jukstapozirajući krupne kadrove maskulino kodiranih tijela i utabanih puteva šuma zagrebačkih cruising zona, Varat otvara dijalog o tome kako požuda može biti upisana u prostor i na koji način ti prostori, koji plešu na ivici javnog i skrivenog, govore o prihvaćenosti seksualnosti jedne manjine koja te prostore koristi da bi mogla ostvariti intimne kontakte u društvu koje joj takvu bliskost često uskraćuje.

 

Dok postoje još razni drugi tematski queer fotografski radovi kojima su se navedeni fotografkinje i fotografi u Hrvatskoj bavili, ovaj članak nudi tek jedan presjek raznovrsnosti trenutačne suvremene umjetničke queer fotografske scene koja zrcali globalne potrebe za reprezentacijom i normalizacijom queer osoba u društvu. Pohvalno je što u hrvatskoj sredini postoji veća prisutnost queer osoba u mediju fotografije, što zasigurno proizlazi iz toga da se društvo postepeno senzibilizira za ravnopravnost i potrebe uključivanja LGBTIQ+ osoba u društvo. Spomenuti fotografkinje i fotografi zasigurno nisu jedini koji su zadužili queer fotografiju i tek će se novi otkrivati ili drugi, zaboravljeni ili nespomenuti, uvrštavati u daljnje rasprave i raslojavanja queer fotografije; međutim, svi su s namjerom selektirani u ovom tekstu jer djeluju kao najvidljiviji zastupnici i zastupnice novijeg doba fotografije čiji radovi nose jasna obilježja politike vremena u kojem živimo.

 

Govoreći o reprezentaciji queer fotografije, bitno je spomenuti da tek nekolicina, uglavnom izvaninstitucionalnih i nezavisnih prostora daje podršku i promiče queer izraz.[27] Ono što queer fotografiji također nedostaje je to da se o njoj sustavno piše, kritizira i analizira, a tek nekolicina nevladinih udruga i portala[28] kontinuirano omogućuje protok kritičke misli o queer fotografiji. Budući da se radi o kulturnim portalima koji djeluju izvaninstitucionalno, za queer fotografiju se i u ovom segmentu može reći kako je tek ovlaš zastupljena i kako se uglavnom svodi van okvira državnih institucija koje tu zadaću uglavnom prepuštaju nezavisnoj kulturnoj sceni. Kako bi se moglo pripremati za budućnost u kojoj će queer fotografija neizvjesno postupno zauzimati još znatniji položaj u lokalnom kontekstu, potrebno je priupitati se na koji se način institucije mogu uključiti u njenu dokumentaciju i valorizaciju te treba li uopće tome težiti. Ako izuzmemo iz jednadžbe institucije, potrebno je postaviti i pitanje na koji način nezavisna kulturna scena može iznaći načine za nastavljanje s održivim modelima podrške queer fotografiji koji neće ovisiti isključivo o povremenim projektima, entuzijazmu pojedinaca ili nestalnim izvorima financiranja. U svakom slučaju, istraživačko bavljenje queer fotografijom tek je započelo, a pred nama je još mnogo prostora za kritičko promišljanje njezinih brojnih poetika i politika.

 

Leopold Rupnik

 

_________________________________________________

[1] U ovom radu, termin queer koristi se kao nadređeni pojam za bilo kakve ne-heteronormativne identitete koji uključuju i sve osobe pod LGBTIQ akronimom i šire.

[2] Cvetkovich, Ann. An Archive of Feelings: Trauma, Sexuality, and Lesbian Public Cultures. Duke University Press (2003.): str. 8

[3] Cvetkovich, Ann. An Archive of Feelings: Trauma, Sexuality, and Lesbian Public Cultures. Duke University Press (2003.): str. 7

[4] https://avantgarde-museum.com/hr/museum/projects/standstill/umjetnici/Polet~pe4373/?p=36/#overlay

[5] Queer utvare. Razgovaraju Karol Radziszewski i Željko Serdarević. Poveznica: https://serdarevic.eu/queer/

[6] https://avantgarde-museum.com/hr/museum/projects/standstill/umjetnici/Polet~pe4373/?p=36/#overlay

[7] Queer utvare. Razgovaraju Karol Radziszewski i Željko Serdarević. Poveznica: https://serdarevic.eu/queer/

[8] Sudska je presuda o mogućnosti posvajanja djece istospolnim parovima u korist bračnog para Kožić-Šegota iz travnja 2021. godine dala skroman, ali značajan vjetar u leđa svim istospolnim parovima u želji za posvajanjem djece

[9] HINA. Povijesna odluka u Saboru. Istospolni će parovi od rujna imati ista prava ka oi bračni partneri. Poveznica: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/povijesna-odluka-u-saboru-istospolni-ce-parovi-od-rujna-imatiista-prava-kao-i-bracni-partneri-677641

[10] Bertek, Tihana. Destroying one’s own four corners. Engleska verzija. Poveznica: https://www.anaopalic-photographer.com/martina-diary-entries

[11] Halperin, David M. How to be gay. Belknap Press of Harvard University (2012.): str. 443

[12] Rolls-Bentley, Gemma. Queer Art: From Canvas to Club and the Spaces Between. Frances Lincoln (2024.): str. 7

[13] Rolls-Bentley, Gemma. Queer Art: From Canvas to Club and the Spaces Between. Frances Lincoln (2024.): str. 103

[14] Pod općim pojmom queer fotografije ne misli se samo na fotografije queer osobe koje prikazuju svoju zajednicu i sebe, nego se pod tim kišobranom podrazumijeva bilo koja fotografija koja reprezentira neki aspekt queer i LGBTIQ+ zajednice i života i ne podrazumijeva da njeni autori i autorice moraju biti članovi i članice zajednice.

[15] https://croatian-photography.com/en/martina-diary-entries-2009-2020/

[16] https://voxfeminae.net/kultura/luka-pesun-radite-to-u-svoja-cetiri-zida/

[17] https://voxfeminae.net/kalendar-dogadanja/najave/matthias-durr-za-proces-24-baci/

[18] Kovačević, Duje. Volim te bez ali: Mladi fotograf održao izložbu s fotkama i pričama ponosnih roditelja LGBT djece. Poveznica: https://www.srednja.hr/svastara/volim-te-bez-mladi-fotograf-odrzao-izlozbu-s-fotkama-pricama-ponosnih-roditelja-lgbt-djece/

[19] https://www.denisbutorac.com/epistle-ii

[20] Rupnik, Leopold. Umjetnost ne bi trebala biti elitistička. Razgovor s Karlom Štefanekom. Poveznica: https://vizkultura.hr/karlo-stefanek-intervju/

[21] https://dom-mladih.org/petar-vranjkovic-2002/

[22] https://www.fresheyesphoto.com/stories-matej-jurcevic

[23] Broun, Maja. Vrijeme je za TRANSformiranje stvarnosti. Poveznica: https://vizkultura.hr/vrijeme-je-za-transformiranje-stvarnosti/

[24] Podrug, Marko. Izložba My Queens Ines Kotarac u Zagrebu: Drag-umjetnost je pnuo više od muškaraca koji se preoblače u žene. Poveznica: https://tris.com.hr/2017/10/izlozba-my-queens-ines-kotarac-u-zagrebu-drag-umjetnost-je-puno-vise-od-muskaraca-koji-se-preoblace-u-zene/

[25] https://thisisadominoproject.org/q20-plakat-sanjin-kastelan/

[26] https://www.futures-photography.com/artist-projects/desire-paths

[27] Domino i queerANarchive ističu se kao glavne institucije koje se općenito bave queer umjetnošću i koje izlažu queer fotografiju i fotografe/kinje. Osim njih, queer fotografiju aktivno izlažu i promiču i Ured za fotografiju, Katedra za snimanje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, fotografski festival Organ Vida te Muzej suvremene umjetnosti.

[28] Kao primjer dobre prakse istaknuo bih portale Suvremena hrvatska fotografija Ureda za fotografiju, Vox Feminaea, Vizkulture i Kulturpunkta .