Ova izložba svojevrstan je hommage fotografkinji i osobi Slavki Pavić, no jednako tako i (njezin) hommage fotografiji kao mediju i zanatu te fotografima kao njezinim tvorcima, zaljubljenicima i njegovateljima.

Priča je to o poštovanju, simpatijama, solidarnosti i podršci koju Slavka desetljećima dosljedno gaji i dnevno iskazuje prema svojim kolegama, inducirajući pritom u njima ne manje intenzivne uzvratne emocije.

Tako je Slavka Pavić prisutna u dvostrukoj ulozi: kao autorica-snimateljica i kao predmet kolektivne pažnje i respekta, kao nadahnuće i omiljeni motiv, kao muza i kao maza u isti mah.

Fotografije na ovoj izložbi svjedočanstva su međusobnih susreta na različitim mjestima, u različitim prilikama, mahom u izložbenim prostorima, no i u drugim urbanim i ruralnim ambijentima, na klupskim izletima i putovanjima.

Interes snimatelja za svijet oko sebe, bilo u dokumentarističkom bilo u artističkom smislu, u ovom je slučaju sužen, u fokusu su sada sami akteri snimanja, međusobno registriranje njih samih, pretežno pri činu fotografiranja.

Prizori koje ovdje vidimo često su sve moguće inačice unakrsne prijateljske foto-paljbe između Slavke Pavić i brojnih njezinih kolegica i kolega, što ljubitelja što profesionalaca fotografa. To uzajamno pucanje iz svih mogućih fotonaprava, od ‘idiot-kamera’, mobitela do teškokalibarskih mašina s teletopovima zapravo je oblik cehovskog pozdrava, neka supstitucija rukovanja, zagrljaja, specifični izraz dobrodošlice i prigodne pošalice. Gestom fotografiranja iskazuje se međusobno prepoznavanje, označava se pripadnost grupi, izražava zadovoljstvo povodom susreta, prakticira kolektivni ludizam…

No kada je Slavka Pavić kao motiv u pitanju značaj tog čina kao da je dignut na potenciju.

Naime, iako u prvi mah nema razlike u razlogu okidanja, ono zajedničko što se čita u fotografijama svih kolega koji nju snimaju naglašena je, čini se, primjesa istodobno fascinacije i raznježnosti njezinom pojavom.

Jer, uz ugled koji ima kao klasik hrvatske fotografije, njezina sveprisutnost i znatiželja, mobilnost, aktivitet, vedrina i druželjubivost, neprestano otvorene oči i ruke koje kao da nikad ne ispuštaju kameru, atributi su koji ne mogu a da ne ostave dojam. Iimajući k tome u vidu da je riječ o osobi na samom pragu devedesetih, sve nabrojeno neizostavno izaziva naglašeno udivljenje.

Na ovoj izložbi, dakle, u različitim oblicima izmjenjuju se dva rakursa, onaj Slavke Pavić prema kolegama i obrnuto, njhov prema njoj. Katkada su to u užem smislu komplementarni parovi, istodobno nastale slike, češće jednostavno dvosmjerne snimke nastale u različitim prigodama.

Iznimno tu su i kratki nepretenciozni videozapisi pa čak i jedan crtež Slavkina lika, djelo mlade dizajnerice Klasje Habjan. Prisutno je još dvadesetak autora različitih statusa, od amatera do afirmiranih fotografskih imena. Kriterij izbora radova nije se, dakako, zasnivao na renomeu autora, odnosno na rigidnim premisama tehnološke ili estetske perfekcije. Naprotiv, presudna je bila čitkost pojedinih radova kao priloga ovoj temi dirljive uzajamnosti Slavke Pavić i njezinih kolega fotografa. (Antun Maračić)

 

Slavka Pavić rođena je 1927. godine u Jajcu.Odrasta i mladost provodi u Daruvaru. Godine 1946. upisuje studij ekonomije u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti početkom 50-ih kada postaje i članicom Fotokluba Zagreb. Godine 1973. jedna je od osnivačica Ženske sekcije Fotokloba. Godinama je bila članica Upravnih odbora, te predsjednica i članica Suda časti Fotokluba.
Do danas je održala 25 samostalnih te sudjelovala na više od 300 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osvojila je više od 90 različitih nagrada i priznanja. Radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u različitim privatnim zbirkama.

Slavka Pavić živi i radi u Zagrebu.