Dovoljno za nekoliko života – razgovor s Markom Ercegovićem
Fotografirala: Ana Opalić
Ana Opalić: Meni je jako zanimljivo kako ti radiš… dugo, u hodu, više serija u isto vrijeme, a onda izmještaš fotke iz jedne serije u drugu? Reci mi malo o radu na seriji Golub na grani. Kako si i u kojem trenutku smislio naslov?
Marko Ercegović: Skroz na kraju. Imao sam tu seriju kao nekakvu ideju fotki koje meni nešto znače i nije me briga zašto ni hoće li ikome drugome išta značiti, nego, jednostavno, imao sam tu kolekciju fotki koje su meni bile posebno drage … a da ne znam razlog. Da mi taj razlog nije jasan. Ono što je bilo sigurno je to da kod mene izazivaju taj neki mali osjećaj… ili kad sam ih snimao ili sad kad ih gledam… kao nekakav osjećaj dragosti ili kao neki mali… u prsima, znaš ono kad imaš neki… golub u prsima. I onda sam tu kolekciju radio samo po tom osjećaju. A naslov… Imao sam strašno traumatična iskustva s naslovima.
A. O.: Meni su tvoji naslovi izvrsni, uvijek ti zavidim, jer djeluje kao da do njih dolaziš s lakoćom.
M. E.: Ma nije, to je stvarno rad! Imam stranice ispisanih naslova, za razliku od Borisa (Cvjetanovića, op. a.) koji to napravi s lakoćom i baš nekako jednostavno. Često sam ljubomoran jer to napravi bolje od mene. U tome se otprilike ogleda i razlika između nas dvojice kao fotografa. U načinu na koji nastaju ti naslovi. Ja sam sav u nekoj agoniji, razmišljanju i vlastitim previranjima i nespavanjima. Ne sad nekim ozbiljnim nespavanjima, ali ono… ne mogu zaspati pa razmišljam o tome. A Boris to sve napravi lako i jednostavno.
A. O.: Postoji li razlika u nastanku serija Golub na grani i serije Gdje mi živimo?
M. E.: Na neki način sve su moje serije Gdje mi živimo, zato što jednostavno uvijek snimam tamo gdje živim i ne mogu zapravo snimati negdje gdje nisam. Ti jednostavno moraš biti tamo da to snimiš. Pa u tom smislu je ovo i neka mala autoironija, a istovremeno i dio nekog kontinuiranog rada u vlastitom okruženju. Nisam nikad planski putovao negdje da bih snimao. Znaš ono tipa, sad ću ja otići negdje snimati samo nešto određeno i to je kao neki ‘projekt’, nakon kojeg spremim fotoaparat u ladicu. Uvijek snimam tamo gdje živim, kontinuirano, onda sve te fotke natrpavam u neke foldere, nastane kaos od svog tog materijala. Bude tu svega, i moje mačke i ono što sam skuhao i nekakvih memorabilija… Znaš kako to sve ide… A onda jednostavno iz svog tog materijala radim kolekcije fotki.
( … )
* Razgovor je održan u Galeriji Klovićevi dvori 15. 9. 2015., za vrijeme trajanja izložbe Ovo (ni)je moj svijet.
This post is also available in: English