Njen novi Istok

U Galeriji Galženica otvara se 15. studenog 2018. skupna izložba pod nazivom Njen novi istok. Na izložbi sudjeluju Asiana Jurca Avci (SLO), Karla Jurić (HR), Selma Selman (BiH), Tatjana Radičević Planinčić (SRB), a kustosica je Marina Paulenka.

Izložba pod nazivom Njen novi Istok predstavlja četiri umjetnice iz zemalja bivše Jugoslavije – Hrvatske, Srbije, BIH i Slovenije. Riječ je o umjetnicama mlađe generacije koje za svoj umjetnički izričaj većinom koriste medij fotografije, ali često su tu prisutne i novomedijske prakse, video, performans i instalacija. Umjetnice uključene u izložbu u potrazi su za alternativnim načinima pričanja priča usađenih u našoj kulturi te s mobitelima i fotografskim aparatima u ruci one prevode put definiranja vizualnog identiteta novog Istoka. Ponovno gledajući njihov pogled iz konzervativnog, muškog dominantnog društva, istražuju rodne uloge i seksualnost, mitove i arhetipove, tijelo i urbanu sredinu. Za mladu generaciju s ovih područja feminizam je u porastu: feminizam ne samo u smislu riječi i pojmova, već izgleda. Mlade žene – u fotografiji, modi, filmu i medijima – redefiniraju seksualnost, ženski pogled i pričaju vizualne priče suvremene ženskosti u područjima istočne i jugoistočne Europe. U ovim zemljama, područjima staromodnih rodnih stereotipa, sama riječ feminizam povijesno ima odbojnost u društvu, stoga je stigla kroz druge medije poput Interneta i televizije. Generacije odrasle na Internetu ne bi mogle ostati imune na promjenu rodnih uloga i ne postati dio novog vala feminizma, vizualnog, mladog i web-osviještenog. Njihovi radovi žele transformirati vanjski svijet, a ujedno služe i kao snimke njihove unutarnje emancipacije.

Selma Selman

Feminizam, rod i stereotipi zasigurno su glavne problematike u radu bosansko-hercegovačke umjetnice romskog podrijetla Selme Selman. Na izložbi se umjetnica predstavlja kroz svoje radove performativnog pristupa koje prevodi u video i fotografske projekte. U radu Mercedes 310 ona pokazuje poštovanje i divljenje automobilu koji hrani njezinu obitelj, a time i njoj predstavlja opstanak. Dva video rada Self Portrait (Deconstruction of the Washing Machine) i Self-Portrait – AEG Vampyr pokazuju performanse u kojima umjetnica uništava predmete od metala i odvaja korisne od neupotrebljivih sirovina. Ove katarzične izvedbe, osim ponavljanih radnji kojima upućuje na obiteljski način života da se opstane i na preneseno znanje od vlastitog oca, uništavanje kućanskih uređaja povezano je i porobljavanjem kućanica. Dvojna uloga, perspektiva iz očeve pozicije i ona kućanice daje višeznačnu slojevitost svim Selminim radovima. Ovi radovi se vežu na istu tematiku kao i rad I was poor Then and I am Rich Now: preživljavanje i korištenje umjetnosti kao sredstva za opstanak; korištenje istog materijala u različite svrhe pri čemu metal zamjenjuje umjetnost.

Asiana Jurca Avci u borbi s idejom identiteta suočava se s vlastitim tijelom. Njezino tijelo se odrastanjem i kroz godine mijenja, kao i ona sama, a spoznaju dobiva kroz svoju nenamjernu ‘obitelj’ – svoje prijatelje i prijateljice, svoju okolinu. U svojem radu, dnevničkim zapisima, gotovo je u potpunosti fokusirana na sukob svjetova, vlastitog intimnog i drugih, u kojima se ogleda. Bilježeći promjene na vlastitom tijelu, koje se mijenja i koje proživljava sasvim normalne cikluse, ona fotografijom potvrđuje događaj i aktivno preuzima stav prilikom čega ne želi šokirati ili pokazati nešto ‘neobično’ nego sasvim suprotno, sasvim prirodno, ukazuje na nešto sveprisutuno i ‘normalno’. Svoje dnevničke zapise grupira u fanzine koji su joj sasvim spontan i prirodan medij ne samo u smislu utjelovljavanja svojeg rada nego i njegove diseminacije. Jednako tako oni joj daju mogućnost za kreiranje kinematografskih narativa u vizualnom stvaranju pripovijesti.

Karla Jurić

Karla Jurić, hrvatska umjetnica, konstruira osobu koja se manifestira kroz jednako tako dnevničke zapise unutar digitalnog svijeta društvenih mreža, prvenstveno Instagrama. Tijekom godine dana ona stvara seriju #BSBSK10 u kupaonici koju virtualno smješta na svoju boravišnu adresu u centru grada. Promatrajući korisnike društvenih mreža nepobitno (kupaonski) autoportreti postaju neizostavni elementi nečijeg online portfelja – potvrde današnjeg bivanja, ili kako umjetnica navodi ‘ako nije na Instagramu — nije se dogodilo’. Iščitavanjem slika dolazimo do niza konotacija – tko je publika koja gleda i procjenjuje ovakve snimke, nagrađujući ih pritom tisućama likeova, svojevrsnih ‘potvrda’ da je snimak uspješan i prihvaćen. Umjetnica preuzima ulogu korisnica društvenih mreža koje koriste mobilne telefone i ugrađene fotoaparate da bi se snimile i brojnim aplikacijama za uljepšavanje lica reprezentirale ne nužno muškoj nego pogotovo ženskoj publici koja ih svakodnevno gleda i procjenjuje, ne nužno samo u digitalnom svijetu. Provocirajući usađene stereotipe društva, ona povremeno i zauzima aktivnu ulogu vođe, umjetničke direktive uz moment subverzivnog koketiranja ženskog i muških tjelesa – stranaca koji su pozvani u njezinu intimu da budu fotografirani. Pitanja istinitosti snimke uvijek želi razglabati s publikom koja ju prilikom toga ocjenjuje kao društveno prihvatljivu ili ne: to se uočava brojem novih pratitelja odnosno onih koji ju više ne prate – najčešće stvarnih poznanika/ca i prijatelja/ica. Umjetnica propituje granicu feminističke ideje samoreprezentacije, ali i pitanje vlastitog identiteta: je li ona zapravo prihvaćena svojim drugim ja ili onim pravim ‘ja’? Otvoren za diskurs, sam projekt doživljava i vlastito uništenje samoga sebe: javnim vizualima po gradskim pročeljima umjetnica poziva publiku u galerijski prostor koji, po svojoj prirodi javan, postaje mjesto uništavanja konstruiranog lika.

Srpska umjetnica Tatjana Radičević Planinčić u svojem je radu pretežito orijentirana ženama čije uloge, reprezentaciju i Drugost propituje većinom kroz modu. Ona je započela svoju karijeru u modnoj industriji reinterpretiravši modne editorijale, mijenjajući ulogu žene od objekta požude do karaktera u vizualnom narativu. Okruženje u kojem živi nerado pozdravlja njezine projekte i nalaže (ženama) što odjenuti, kako izgledati, kako se ponašati, što skrivati, a što odavati. Inspiraciji koju potencijalno pronalazi u suvremenim modnim pionirkama, Tatjana pridodaje svoje jedinstveno iskustvo revolucije na Istoku. U svojem radu koji je u nastanku prikazuje ženu koja je radi pojedinih fizičkih osobina etiketirana u svojoj okolini. Nevezano uz to radilo se o (ne)prihvaćanju od strane njezine svakodnevice ili modnog svijeta koji postoji unutar uvriježenih pravila, ona proživljava komentare javnosti. Postoji nešto o njoj što ne sliči na Druge – neki nazivaju to prednošću, drugi manom. Umjetnica ovim radom propituje kanone ljepote i predstavlja nove: mogu li oni potencijalno promijeniti lice mode na našim prostorima? (predgovor Marine Paulenke)