Pažljivo satkana intimna priča
Osvrt Renate Filčić na izložbu F20.5 Glorije Lizde u Galeriji f8
Galerija f8 Akademije dramske umjetnosti, novootvoreni izložbeni prostor na dva kata na adresi Trg Republike Hrvatske 8, u srijedu 31. siječnja otvorio je prvu diplomsku izložbu – F20.5 fotografkinje Glorije Lizde. Pod mentorstvom profesora Darija Petkovića i Jelene Blagović Pavičić, koja je ujedno i voditeljica galerije, Glorija je razvijala ovaj projekt protekle tri godine.
Ciklus fotografija F20.5 pažljivo je satkana priča od komadića doživljaja Glorije Lizde i tužna oda njenome ocu. Svojim radovima ona zadire u duboko intimnu temu očeve bolesti, rezidualnu shizofreniju skrivenu pod kodnim imenom F20.5. Budući da je riječ o duševnoj bolesti, Glorija se ne referira na materijalne ostatke, fizičke biljege bolesti već kreira nove koncepte koji predstavljaju doživljaj bolesti nje i onaj sestara–blizanki, koje su je neposredno s ocem proživljavale. Očeva prisutnost nije ni na koji način naznačena, u fokusu je uvijek broj tri – bilo motivski u obliku tri snopa kose, tri srdelice, bilo postavom izložbe. U prizemlju galerije izdvaja se triptih-portret sestara – bolnički prikazi nijemih bezizražajnih lica, bez šminke, bez odjeće, međusobno gotovo posve zamjenjivih. Tupi, daleki pogledi prate lica na svim fotografijama.
Pomno konstruirane scene tvore bogatu atmosferu. Autorica je otkrila da se njihovu osmišljavanju posvetila gotovo godinu dana prije samog početka snimanja. U fotografijama u kojima Glorija izdvaja pojedine objekte, poput simbola određenih stanja, svjetlo je usmjereno na njih, ali često suptilno, u obliku proreza i naizgled slučajno kao što se i sjećanja nerijetko tek djelomično i spontano razotkrivaju. Okolina je ispražnjena i jednostavna, a boje zagušene, čiste i gotovo isprane. Ipak, u ciklusu kontinuirano iskače jarka crvena boja koja se nameće poput žiga koji je bolest ostavila – kao vrpca višestruko povezana oko tijela portretiranih, kao intenzifikator osjećaja životinjske sirovosti i napuštanja lucidnosti u prizoru izrovane lubenice te kao jaka asocijacija na krv i bol.
Razlikuju se scene u unutarnjim i vanjskim prostorima. U kućnim, zatvorenim ambijentima velik je broj prikaza mekanih, plišanih tkanina što ostavljaju dojam sigurnosti, utočišta u kaotičnom mikrokozmosu. Predano obgrljivanje televizora snježne slike čin je zaronjenosti u unutarnji svijet, šum koji sve briše. Prizori istovremeno ukazuju na ograničenu bliskost s drugim osobama i neodgodivu potrebu za bijegom. Fotografija djevojke na krevetu s plastičnim cvijećem u rukama vrlo decentno uprizoruje suštinu života s ovom bolesti. Umjetno cvijeće metafora je fragmentiranog života u shizofreniji. Okrenuta od objektiva, pogled djevojke u sjene cvijeća na krevetu tiha je refleksija na takav život, koji je i sam sjena onoga što se smatra da bi trebao biti. Ti zatvoreni prostori utjelovljenje su očeve shizofrenije, njegovih simptoma i halucinacija, a sestre su tek akteri.
Statični, skupni prikaz sestara u vanjskim ambijentima – poput stajanja u potoku ili rijeci – povratak je njihovom djetinjstvu, s kruhom humoristično nabodenim na štap i dječjim kolutovima oko struka. Nefunkcionalnost kolutova u plićaku čini ih simbolom straha i nesigurnosti. Na fotografiji djevojaka na rubu zagrade i s tri crvena poveza na očima Glorija, autorica, drži svjetiljku u ruci, kao prikaz nemogućnosti ostvaraja kontinuiteta, stabilnosti i vodstva. Kao i biljka u kutu prostorije okrenuta naopačke, i njihovo je djetinjstvo bilo izvrnuto. Kartonske kutije tvore strukturu piramide; čaša mlijeka u podnožju simbolizira krhkost i čistoću djetinjstva koja je ovisila o stabilnosti piramide. Ona je ipak samo naizgled čvrsta, jer njena je unutrašnjost posve prazna. Prikazi su to posljedica shizofrenije u djetinjstvu sestara.
Svojevrstan epilog čine dvije fotografije na istom zidu: tri glave ribice čija krv pleše razmrljana oko njih, a koje bojama i brojem koreliraju s portretom sestara prekrivenih zemljom do grla. Na njihovim licima crvenim širokim potezom ružem je iscrtan krug. Nikad tako direktno u ciklusu – djevojke su obilježene i zakopane očevom bolešću. Ipak, smireni izrazi lica mogu svjedočiti i o zakopavanju i otpuštanju boli. Na tom tragu izdvajaju se tri fotografije snažnog plavog kolorita. Jedine su to scene snimljene u posve otvorenom prostoru – na moru. Tri figure na tri fotografije, centralno smještene, gotovo da reprezentiraju način na koji su sestre podnijele očevu bolest – zaštićene i zamotane u deku, s plišanom igračkom ili s nostalgijom, možda i nadom, pogleda uprtog u horizont s mornarskom kapom, ili pak širom raširenih crvenih ruku, crvene haljine, prigrljujući svoju povijest. More kao pozadina istovremeno je aluzija na slobodu, ali i strah od nepoznatog, neslućenog. Istovremeno može to biti i otac, inače pomorac, i njegove faze suočavanja s posljedicama bolesti. No koja se god interpretacija zastupala, u svojoj dualnosti more je metafora života – oca, sestara ili uopće.
Glorija Lizde fotografskim projektom F20.5 hrabro je iznijela privatnu, često nedostupnu i skrivenu sferu obiteljskog života. No ujedno je to i pokušaj samospoznavanja. Nije neobično što je upravo fotografija šalice izabrana za nositelja vizualnog identiteta izložbe, za koji su zaslužni studenti dizajna Roko Jurjević i Ivan Klanac. Sastavljena od krhotina, nespretno slijepljena, s tri ručkice – predstavlja tri sestre koje su sakupile komadiće sjećanja na djetinjstvo s očevom bolesti. No dok je šalica gotovo neupotrebljiva, fotografije rekreirane obiteljske priče postale su terapeutsko suočavanje s prošlošću i samim sobom.
„Fotografiju, poput terapijskog sredstva, koristim kako bih s odmakom ponovno proživjela i prihvatila snažna iskustva i sjećanja, utjelovila ih i transformirala, te na taj način iznova upoznala sebe.“ (dio umjetničine izjave o radu)
Tekst: Renata Filčić
Izložba je otvorena za posjetu sve do 3. ožujka, a razgledati se može radnim danom između 12 i 19 sati te subotom od 10 do 15 sati.