Povezanost mjesta i autorske preokupacije
Osvrt Valentine Radoš na izložbu Rubovi grada, rubovi mora – izbor radova suvremene dubrovačke umjetnosti, održanu u Galeriji Kazamat – HDLU Osijek od 8. do 22. prosinca 2018.
Umjetnici: Pasko Burđelez, Viktor Daldon, Marko Ercegović, Tina Gverović, Antun Maračić, Ana Opalić, Ivana Pegan Baće, Luko Piplica, Ana Požar Piplica, Dina Rončević, Ivana Dražić Selmani, Slaven Tolj, Ivona Vlašić
Kustosica izložbe: Rozana Vojvoda
Rad Marka Ercegovića na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić
Nakon što su se osječki umjetnici predstavili u Dubrovniku s čak dvije izložbe u proteklih nekoliko godina, došlo je na red uzvratno dubrovačko gostovanje u osječkom HDLU-u. Izložba Rubovi grada, rubovi mora predstavlja izbor radova trinaestoro suvremenih dubrovačkih autorica i autora, postavljenih u Galeriji Kazamat u kustoskom izboru Rozane Vojvoda. Sam naslov izložbe nagovještava i problemsku nit koja povezuje radove, naglašenu u uvodu kataloga kao “reagiranja na dubrovački ambijent, osobito na njegova rubna i neeksponirana područja uključuju interpretaciju prostorne specifičnosti s naglaskom na izolaciju, tematiziranje eksploatacije javnog prostora i negativnih implikacija turizma, ali ponajviše ‘lirično’ tretiranje pejzaža koji postaje kanal osobne priče i dobiva duhovnu, metafizičku komponentu”.
Postav izložbe “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić
Rad Ane Opalić na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić
Svi radovi, postavljeni u sva tri kazamata galerije, doista progovaraju o pojmovima prostornosti koju se tumači kao svojevrsnu osobnost dubrovačke suvremene scene. Naglasak na vezi između mjesta i autorske preokupacije njime ono je što se ističe kao prepoznatljivo dubrovačko: odnos grada spram njegovim prirodnim i društvenim rubovima, eksploatacija životnog i javnog prostora lokalnog stanovništva, prisiljeno ustupanje prostora mondenim sadržajima poput golf igrališta ili pak velike količine turista koji većim dijelom godine (pre)zasićuju povijesnu jezgru grada. Stapanje granica fizičke zbilje, između mora i neba, grada i okolnih prostora, prostranstva toliko ogoljena od ljudske pojavnosti – pa čak i onda, kad u kadru vidimo ljude – progovaraju o pejzažima samoće, izoliranosti, izloženosti, o propitivanju identiteta i utjecaja društva na nas i naše fizičko okruženje. Grad živi teret slavne povijesti, ali bez stvarne i provedene želje da se ta povijest dovoljno učinkovito zaštiti od nestanka pred navalama suvremenog življenja i posvemašnje posvećenosti turizmu.
Osvrt u cijelosti možete pročitati ovdje.